7 debitantskih albuma za 7 dana



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Ako ste i vi kao ja emotivno nestabilni tokom sedmice, onda znate kako se raspoloženje lako mijenja iz dana u dan, rastežući sa sobom i muziči ukus koji varira kako sedmica odmiče. Od depresivnog ponedjeljka do lijene nedjelje, svaki dan nosi sa sobom i poseban ambijent koji se može dodatno upotpuniti odgovarajućim saundtrekom. Ovo su neki od fantastičnih debitantskih albuma kojima se često vraćam kada želim da zaokružem jednu svoju “muzičku sedmicu”.

Ponedjeljak: Fever Ray - Fever Ray, 2009. (dark ambient, electronic)

Karin Elisabeth Dreijer Andersson je osoba iza pseudonima Fever Ray, polovine švedskog dua The Knife. Fever Ray je ujedno i naziv njenog samostalnog prvenca kojim je 2009. godine postavila temelj solo karijere. Karin ovim albumom pravi oštar zaokret od onog što je godinama radila sa bratom – kompletan zvuk je dosta smireniji i ambijentalniji, sa ogoljenim glasom koji ne skriva nesavršenosti. Svaka pjesma odiše sirovom snagom koja više liči na improvizaciju nego na dobro planirano djelo, što je za svaku pohvalu. Fever Ray je majstor u izgradnji atmosfere. Pjesme na albumu su fantastično uklopljene, često podsjećajući na mantre za meditaciju koje se smjenjuju bez oštrih prelaza sa lakoćom bacajući slušaoca u trans. Nesumnjivo je dominantan i mračni motiv  smrtnosti koji Karin tako vješto upliće u svoje jednostavne tekstove, dotičući se filozofske prolaznosti i smrti same kao neiscrpne teme metafizičkih razmišljanja. Zvuk je dubok, bogat i taman, djeluje inspirativno i nagoni vas na razmišljanje, stvaranje i autorefleksiju. Definitivno jedan od meni omiljenih albuma kojem se već godinama vraćam.
Omiljena pjesma: If I Had a Heart

Utorak: Soen – Cognitive, 2012. (progressive metal, post-metal)

Američko-švedski bend Soen je jedan od noviteta za mene i jedini na listi koji je izdao i drugi album. Prijateljica koja me je svojevremeno upoznala sa Tool-om mi je preporučila da poslušam i ovaj bend. Puritanci su ga popljuvali, napadajući ih da kopiraju Tool. To je, ruku na srce, razumljivo već nakon prvog minuta – veliki broj pjesama neodoljivo podsjeća na Tool-ova ostvarenja, solidno ali ne savršeno imitirajući njegov senzibilitet. Okorjelim fanovima je smetala ta razvodnjenost i razblaženost koja nije dorasla njihovim idolima. Tool ima kultni status i svaki pokušaj kopiranja se u korijenu siječe i osuđuje. Ipak, članovi Soen-a naglašavaju da na Tool gledaju ne samo kao na bend i inspiraciju, već i kao na muzički pravac od kojeg se nije lako ograditi. Kada se na njihovu muziku, prvenstveno na Cognitive, posmatra nezavisno od svakog poređenja, Soen-ova muzika je itekako dobra, uspješno okupira pažnju i ohrabruje na ponovno slušanje. Bar mene, početnika u bilo kom ogranku metala.
Omiljena pjesma: Fraccions

Srijeda: MS MR - Secondhand Rapture, 2013. (indie pop, dark wave)

Njujorški duo MS MR (čitaj: Miz Mister) je jedan od onih indie bendova koje previdite na prvo slušanje i tek nakon određenog vremena uočite njihov kvalitet. Sam naziv EP-a, Candy Bar Creep Show, odlično opisuje ono što ova gospođica i gospodin stvaraju – donekle sladunjav, vintidž (da ne kažem trendi) zvuk koji posljednjih nekoliko godina dobija na popularnosti, ali iza koga stoji ono po čemu se ovaj sastav izdvaja iz mora sličnih, a to su tekstovi. Tekstovi su njihova najjača strana, u to nema sumnje. Riječi savršeno uklopljene u mračnu neshvaćenost i strahove skrivene iza paučine od šećerne vune koju plete Lizzyin sladunjavi glasić – upravo ova oprečnost koja izmiče na prvi pogled učinila je da zavolim ovaj bend i da iznova i iznova vrtim Secondhand Rapture koji je odlično tempiran, startujući sporijim, mračnijim pjesmama (Hurricane, Bones), blago ubrzavajući ritam (Ash Tree Lane, Fantasy) do najdinamičnijih numera kao što su Dark Doo Wop, Salty Sweet i Think of You gdje je najuočljiviji njihov pop iskaz, postepeno se spuštajući prema This Isn’t Control sa najsvedenijim, piano zvukom ukopljenim u sasvim jednostavan aranžman.
Omiljena pjesma: Hurricane

Četvrtak: Niki and the Dove – Instinct, 2012. (futurepop, indietronica)

Za one željne hipijevskog duha sa modernim prizvukom upakovanim u šareni celofan osamdesetih, Niki and the Dove su moja preporuka. Švedski duo iza sebe ima samo jedan album, što je velika šteta. Malinin vokal je neka čudna mješavina Stevie Nicks i Björk savršeno upotpunjena synth podlogom koja samo na prvi pogled djeluje nemarno i neuravnoteženo, međutim potreban je veliki trud da se postigne ta prividna jednostavnost iza koje stoji dobro promišljena i hirurški precizna organizovanost. Ono što mi se posebno sviđa kod Niki and the Dove i njihovog prvenca jeste dosta uočljiva tendencija ka evoluciji zvuka i manjak straha od eksperimentisanja. Pretpostavljam da se u budućnosti mogu otisnuti ka nekom alternativnijem obliku, donekle drugačijem od ovog trenutnog. U nekim pjesmama se jasno vidi nagovještaj ove evolucije (npr. u pjesmi The Fox) koja u intervalima probije dobro orkestrovani, zarazni pop zvuk i vesele retro ritmove. Instinct je svakako uspiješno ostvarenje i prepun je hitova koji uspiješno prepliću različite žanrove i tako stvaraju zaista jedinstven kolaž, savršen pick-me-up za sredinu sedmice.
Omiljena pjesma: The Fox

Petak: Chvrches - The Bones of What You Believe, 2013. (synthpop)

Petak je savršen dan za razdrmavanje i oživljavanje uz optimistični, osvježavajući i prodorni zvuk koji nam donosi škotski trio Chvrches. The Bones of What You Believe je prepun pozitivne pop energije koja stimuliše poput kofeina. Malobrojne su numere gdje uspijevamo da se odmorimo i povratimo dah. Takve su npr. Tether, donekle By The Throat kao i posljednja pjesma – You Caught The Light. Sve ostale pršte od eksplozivne, synthpop – elektronske energije koja podsjeća na La Roux, M83, mjestimično čak in a Depeche Mode, i jednostavno je nemoguće ne osjetiti priliv dobrog raspoloženja. Prečišćen, zreo i ispoliran zvuk koji siječe poput noža neće vas ostaviti ravnodušnim. Teško je povjerovati da je ovaj album debitantski i da iza njega stoje mladi umjetnici koji su sve pjesme snimili samostalno, u vlastitom studiju. Chvrches su pravi primjer da synthpop uveliko osvaja svijet i da je odlučan u namjeri da ostane sa nama. Srdačna preporuka za veseli petak.
Omiljena pjesma: Lies

Subota: La Femme - Psycho Tropical Berlin, 2013. (psyche-punk rock)

Svojevrsni antagonizam prethodnom bendu nudi ova eklektična grupa Francuza (čak njih devet) pod zajedničkim nazivom La Femme. Oni su nešto najjedinstvenije što sam čuo u posljednje vrijeme, toliko jedinstveni da su jedini svrstani u hibridni pravac, tzv “surfpop coldwave”. Kada bi Beach Boys-i svirali sa Kraftwerk-om dobili bi zvuk približan onom sa Psycho Tropical Berlin-a. Kompletno raspoloženje albuma odiše prividom veselog, toplog surf zvuka gitare. Međutim, iza te fatamorgane uočavamo mračniju, andergraund podlogu – kao da sa plaže posmatramo surfere na talasima ispod kojih vrebaju hladni zubi ajkula. Oni rastežu kalifornijski zvuk 60ih, igraju se njim i modernizuju ga, uvlače vas u neki od Tarantinovih filmova ili u jednu od epizoda Skubi Dua. Čak je i naziv albuma sam po sebi opis kompletne atmosfere, ove neobične kombinacije sirovosti panka, veselih i tropskih zvukova amerikano gitare kombinovanih sa mračnijim, alternativnim i eksperimentalnim evropskim senzibilitetom.
Omiljena pjesma: Sur La Planche

Nedjelja: London Grammar - If You Wait, 2013. (indie pop, neo-prog)

Nedjelja je kao stvorena za lagane i jednostavne stvari u kojima će se izgubiti misli. Stoga, moja preporuka za savršenu nedjelju jeste debitantski album londonskog sastava London Grammar – If You Wait. Kada govorimo o jednostavnoj muzici, London Grammar je apsolutni šampion liste. Svedena muzička podloga sa bas gitarom i prostim klavirom zida pijedestal na kome se ponosno uzdiže glas Hannahe Reid, jedan od najmoćnijh koji se trenutno vrte muzičkim svijetom. Ona potpuno emotivno predstavlja svaku riječ, mjestomično dolazeći na granicu otora tempu koji zadaje pjesma, brzo se vraćajući nazad i smirujući numeru koja se često može doživjeti kao nepotpuna, nedovršena i bez epiloga. Trip-hop uticaj je više nego uočljiv, naročito u prvim pjesmama (Hey Now, Shyer, Wasting My Young Years) da bi se, kako album odmiče, dotakli i pravog pop doživljaja koji je najuočljiviju u pjesmi When We Were Young. If You Wait uključuje i fantastičnu obradu Kavinsky-jeve pjesme Nightcall, kao i saradnju sa Disclosure-om na pjesmi Help Me Lose My Mind, uspiješno razbijajući monotoniju koja može nastati u svoj toj jednostavnosti.
Ingvar L



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva