6 muzičkih noviteta za svačiji ukus

Uvijek mi neizmjerno zadovoljstvo predstavlja otkrivanje nove muzike i novih mladih umjetnika koji svojom inovativnošću i svježom energijom razbijaju često prisutnu monotoniju muzičke scene. Ali još više volim da svojim otkrićima smaram sve u svojoj okolini, i ovaj tekst je još jedan primjer toga. Ovo su neki od mlađih bendova i muzičara koji su svakako privukli moju pažnju svojim kvalitetom, jedinstvenošću i harizmom. Neki od njih počinju ubirati plodove svog rada stičući globalnu popularnost, neki su poznata imena u uskim krugovima dok kod ostalih svjedočimo prvim koracima i klijanju potencijalno uspješne karijere. Šest imena, šest žanrova, šest fantastičnih zvukova – za svakoga po nešto.

Kanađani kada ubodu dobar zvuk, oni zaista pogode centar mete. To je slučaj i sa Viet Cong-om, post-punk bendom iz Kalgarija koji je u januaru ove godine izdao svoj prvenac – Viet Cong. I zaista, odavno nisam čuo tako zreo i cjelovit sastav koji uspjeva da ovaj muzički žanr predstavi na neočekivan način. Jedan od problema sa kojim se brojni post-punk bendovu susreću jeste konstantno poređenje sa njihovim prethodnicima kao što su Joy Divison ili Bauhaus koji su, u suštini, i definisali sam post-pank zvuk 80ih koji i danas ima nesumnjivo mnogo slušalaca. U tom poređenju svaki sastav gubi, ne samo originalnost već i snagu izražaja koja svakako blijedi kada se nađe u sjeni tako velikih imena. Ono što mi se dopada kod Viet Cong-a jeste njihov stil koji ima korjene u post-punku i njegovom nihilističkom duhu, ali krošnja njihovog stvaralaštva se širi i dalje od toga, prelazi u domen novijeg i svježijeg indie-rock, kao i psihodeličnog zvuka koji podsjeća na Tame Impala ili Cage The Elephant, tako stvarajući simbiozu koja potencijalno može da se dopadne raznovrsnijoj publici.

Fun fact: Bend je bio prinuđen da, zbog imena kojeg dijeli sa vijetnamskom političkom organizacijom koja je bila na protivničkoj strani Americi u vijetnamskom ratu, javno opovrgne ikakvu vezu sa datim političkim pokretom i da stavi do znanja javnosti kako „nisu namjeravali da svojim imenom budu provokativni ili da povrijede bilo koga“.

Ova talentovana mlada Britanka osvojila je slušaoce svojim prvim albumom LP1 objavljenim 2014. godine. Kombinujući svoj čarobni vokal koji na momente prelazi u ništa više od šapata sa jednostavnom ali efektivnom muzičkom podlogom koja se savršeno nadovezuje na njen glas uspjela je da uradi nešto skoro nemoguće – da uvede nešto novo u domen alternativne muzike. FKA twigs u potpunosti shvata moć ogoljenog i svedenog zvuka kojim vlada sa takvom lakoćom da me uspijeh ovog albuma uopšte ne iznenađuje.  Duboka, hipnotička melodija svake pjesme pomješana sa mantričkim pjevanjem uvode vas u trans kojem se sa lakoćom prepuštate; tesktovi su, ruku na srce, djelimično nespretni i nevješto konstruisani a na momente sirovi i bez cenzure – međutim, ova lirska nesavršenost daje posebnu draž nagovještavajući potencijal budućeg razvoja. LP1 je zaista jedno fantastično debitantsko ostvarenje nesumnjivog kvaliteta. Za ljubitelje Portishead-a i njihovog zvuka FKA twigs je nezaobilazna poslastica.

Fun fact: Pravo ime joj je Tahliah a nadimak Twigs dobila je zbog toga što stalno pucketa zglobovima kao da su grančice. Zbog zakonskih regulativa nije mogla da uzme Twigs kao umjetničko ime (izgleda da postoji još jedna pjevačica sa tim imenom), tako da se preimenovala u FKA twigs – Formerly Known As Twigs.

Ako želite svježeg izvođača, a pod tim mislim izvođača koji je (bukvalno) tek na početku karijere onda ne tražite dalje. Lucian Blomkamp (stilizovano: LUCIANBLOMKAMP) je dvadesetogodišnji muzičar iz Melburna čije prve muzičke korake posmatramo sa uživanjem. Naime, njegov prvi album Post-Nature odaje utisak svega osim nezrelog umjetnika koji počinje da se predstavlja svijetu. Album, ali i kompletna filozofija njegovog rada, teži ka objedinjivanju i stapanju što više različitih elemenata u simfoniju skladnog i dobro konstruisanog zvuka. Uspješno spaja blues, jazz, klasičnu muziku, akustičnu gitaru, čak i rap (na momente možda i folk?) sa elektronskim zvukom koji je odlikuje oštrim zaokretima i brzim promjenama ambijenta koje svakako iznenađuju hvatajući vas nespremne. Vokali su odlično uklopljeni u cjelokupni aranžman doprinoseći dubini atmosfere koja se oslikava sa svakom pjesmom. Nesumnjivo je pred ovim mladićem blistava karijera. Ovakav kvalitet će sigurno biti nagrađen.

Fun fact: Lucian je profesionalni violinista, a takođe svira i gitaru. Iako je porijeklom iz Australije, islanđani su bili ti koji su prvi prepoznali njegov rad. Zbog toga nastup na muzičkom festivalu Airwaves na Islandu navodi kao momenat započinjanja karijere.

Britanski rock duo je prošle godine izdao svoj prvi album – Royal Blood i tako izazvao oprečne reakcije u svijetu rock muzike. Dok su jedni u njima vidjeli osvježenje koje uspješno izdiže rock na pijedestal mejnstrim scene (na kome već duže vrijeme nije), drugi su ih kudili zbog manjka originalnog stila koji smatraju ispranom verzijom The White Stripes-a i Queens of the Stone Age-a. I zaista, nakon slušanja kompletnog albuma uočljiva je nedosljednost u kvalitetu. Sa jedne strane imamo pjesme koje imaju težinu i svakako odražavaju onu nesputanu, sirovu snagu garage rocka na koji smo navikli i kojeg volimo (pjesme Out Of The Black ili Loose Change), a sa druge imamo „pjesmice“ sa ša-la-la generičkim tekstovima koji izlape već posle prvog slušanja ostavljaući vas da se pitate zbog čega se digla tolika frka oko ovog benda koji izgleda čini sve osim redefiniše dobro poznati zvuk (npr. Little Monster ili Figure It Out). U svakom slučaju, Royal Blood ima potencijal da u budućnosti postane priznato rock ime a njihov prvi album možda nije revolucionaran ali je svakako zabavan.

Fun fact: Bend je nastao nakon što se Mike Kerr vratio iz Australije gdje je pokušao da osnuje sopstveni sastav. Zbog nostalgije i neuspijeha vraća se u Evropu a na aerodromu ga čeka prijatelj Ben Tracher. U toku vožnje dogovaraju se da započnu zajednički rad, a već sutradan imaju prvi javni nastup kao Royal Blood.

Pat Grossi, poznatiji pod umjetničkim imenom Active Child, usavršio je svoje kameleonske sposobnosti vješto (namjerno ili nenamjerno) izbjegavajući popularnost i mejnstrim scenu kao da sa njom igra graničara. To je donekle i apsurd jer njiegova muzika ima dosta osobina globalno popularnog zvuka koji posljednih godina osvaja svijet. Paradoks se produbljuje kada njegovu pjesmu Hanging On prepjeva Ellie Goulding bez ikakvog uticaja na popularizacuju njenog originalnog izvođača. Bez obzira na to, Active Child ima prepoznatljiv stil koji će brojnim slušaocima nesumnjivo prijati. Slojevit i gust ambijent upotpunjen njegovim penetrirajućim, čistim glasom koji slika bajkovitu atmosferu očaraće svakog emotivca zaljubljenog u magijsku i nježnu muziku. Ipak, posljedni EP Rapor prema mnogim kritičarima predstavlja korak unazad ne uspijevajući da očara slušaoca kao prethodni album You Are All I See. Oslanjajući se na synth zvuk koji od nekih pjesama pravi slab pokušaj neon dance popa, Active Child gubi početni zalet i kvalitet. Ovakva promjena u stilu bi odgovarala nekom drugom muzičaru, ali njemu ne. Njom samo gubi crtu individualnosti zbog koje sam ga i zavolio. Najavio je novi album za 2015. godinu, tako da se nadam da će se ponovo približiti svojim počecima.

Fun fact: Pat Grossi je profesionalni harfista čije zvuke često inkorporiše u svoje pjesme. Takođe, kao dječak bio je član dječačkog hora do svoje 13. godine.

Izgleda da sam ja posljednji koji je otkrio Pharmakon i njene čari, jer je ova mlada dama već (relativno) duže vrijeme veliko ime na opskurnoj noise sceni. Ja sam za Margaret Chardiet (osobu iza pseudonima) čuo tek prošle godine slučajno nabasajući na njen drugi album Bestial Burden koji me je u početku, još neutreniranog i nenaviknutog, uhvatio nespremnog ali vrlo brzo sam popustio i prepustio se tom nesvakidašnjem iskustvu zbog čeka se svakako ne kajem. Fantastično objedinjavanje njenog glasa i sirovog instrumentala stvara više od muzike – Pharmakon je iskustvo koje se duboko urezuje, vezujući se za onu mračnu stranu ličnosti čije postojanje često ignorišemo, amplifikujući osjećanja koja želimo da potisnemo. Upravo je to srž njenog stvaranja – razbijanje plastičnog okvira savremenog poimanja muzike i rušenje tabua koji nesvakidašnjost bacaju u kavez. Čak i slika omota albuma govori u prilog tome; vidimo Margaret prekrivenu anatomski tačno postavljenim organima otjelovljavajući tako životinjsku prirodu i krhkost ljudskog tijela koje se, pod teretom prolaznosti, uvijek uruši.

Fun fact: Blisko iskustvo sa smrti inspirisalo je Margaret na stvaranje ovog albuma. Pretprošle godine otkrivena joj je cista koja joj je ugrožavala život. Posle teškog i dugotrajnog oporavka od operacije željela je da predstavi svoje viđenje ograničenosti tijela i slabost organizma kao „gomile mesa i ćelija koje mutiraju i izdaju nas čineći tako nevažan, banalan i groteskan aspekt nas samih“.

Ingvar L