Sanctuary – The Year The Sun Died
Helly Cherry
I Sanctuary su se vratili! Ovaj milenijum je doista nevjerovatan. Ali, prvo dugačka digresija.
Nadam se da ste se do sada navikli na ove moje ispade :)
Među prvima sam i stalno kukam kako je scena zasićena, kako je mnogo bendova koji su patetični, i ima dosta istine u vim tvrdnjama, ali uvjek propustim da sagledam i drugu stranu kovanice. Svaki put kada upitaju Jeff Watersa (Annihilator mastermind) što misli o sceni, uvjek sa nevjerovatnim ushićenjem i žarom odgovara da je odlična, da je ogromna, da je bolja nego ikada, da je gomila odličnih bendova, da je nevjerovatno puno dobre muzike. Misleći da pretjeruje jer ipak je i on dio te scene, i ja sam mu postavio isto pitanje, i da mi malo objasni njegov stav, pa sam onda nekih godinu, godinu i po pratio njegova putešestvija i sva piskaranja sa svjetskih stejdževa. I tada mi je sinulo! Pa ja sam stalno posmatrao situaciju isključivo iz svoje perspektive i nisam uzimao u obzir širu sliku. Da to transponujem na poznatiji teren. Samo u mojoj okolini, a govorim o teritorijalno i populaciono srazmjerno maloj zemlji (Crna Gora), ima mnogo odličnih bendova. Bez pojedinačnog imenovanja ili brojanja, cifre su vrlo dobre, a pojedini među tim bendovima i pojedincima su svjetskog kalibra, bez imalo pretjerivanja. E sada, ako je takva situacija ovdje, a potpuno je ista u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni… da li ste se pitali kakva je situacija šire. Pobogu, iz Indije, sa Tajlanda, pa čak i iz Irana dolaze odlični bendovi. Mislim da je poenta i više nego jasna. Sada da se vratim na Sanctury.
Među prvima sam i stalno kukam kako je scena zasićena, kako je mnogo bendova koji su patetični, i ima dosta istine u vim tvrdnjama, ali uvjek propustim da sagledam i drugu stranu kovanice. Svaki put kada upitaju Jeff Watersa (Annihilator mastermind) što misli o sceni, uvjek sa nevjerovatnim ushićenjem i žarom odgovara da je odlična, da je ogromna, da je bolja nego ikada, da je gomila odličnih bendova, da je nevjerovatno puno dobre muzike. Misleći da pretjeruje jer ipak je i on dio te scene, i ja sam mu postavio isto pitanje, i da mi malo objasni njegov stav, pa sam onda nekih godinu, godinu i po pratio njegova putešestvija i sva piskaranja sa svjetskih stejdževa. I tada mi je sinulo! Pa ja sam stalno posmatrao situaciju isključivo iz svoje perspektive i nisam uzimao u obzir širu sliku. Da to transponujem na poznatiji teren. Samo u mojoj okolini, a govorim o teritorijalno i populaciono srazmjerno maloj zemlji (Crna Gora), ima mnogo odličnih bendova. Bez pojedinačnog imenovanja ili brojanja, cifre su vrlo dobre, a pojedini među tim bendovima i pojedincima su svjetskog kalibra, bez imalo pretjerivanja. E sada, ako je takva situacija ovdje, a potpuno je ista u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni… da li ste se pitali kakva je situacija šire. Pobogu, iz Indije, sa Tajlanda, pa čak i iz Irana dolaze odlični bendovi. Mislim da je poenta i više nego jasna. Sada da se vratim na Sanctury.
Vratili su se, sa kojom godinom više, ali bez grama dodatnog sala, već sa nagomilanim znanjem,
debelim iskustvom i ponovo sa Warrel Dane za mikrofonom (Nevermore? Rings any bells?). Vratili
su se u vremenskom periodu koje ne oprašta i nema niti malo milosti prema bilo kakvom
mediokritetu i kada publika bilo kakav oblik (očigledne) manipulacije najstrožije kažnjava.
Nisu ovo nimalo veseli dani za povratak i svi članovi moraju da budu vrlo svjesni da su
kriterijumi nevjerovatno porasli i očekivanja uvjek visoka – kako na muzičkom planu, tako i u
sferi poslovanja ali i imidža. Ovo su vremena ogromnih cifri, nevjerovatne konkurencije bez
ikakve milosti. Samo najistrajniji, samo oni sa najboljim idejama, i samo oni sa jasnom slikom
ispred sebe i uspjevaju. To je veza sa mojom gornjom digresijom.
Slušajući „The Year The Sun Died“, čovjek ne razmišlja previše o godinama članova, ali kada
pogleda spotove, vidi da to više nisu klinci željni alkohola, asfalta i zajebancije, nego osobe
sa porodicama, stečenim navikama i vjerovatno mnogo obaveza koje treba ispoštovati – sve ubice
kreativnosti i slobodnog ispoljavanja emocija. Na svu sreću albumu nisu pristupili iz čisto
komercijalnih pobuda već su snimili jedan album koji:
a. neće uprljati ono što imaju iza sebe;
b. jeste urađen sa mnogo žara i dobre volje sa vrlo očiglednom namjerom da to bude komad
albuma za poštovanje. Ponavljam – komad albuma!
Poslušajte konstrukciju pjesama, solaže i rifove i kako su međusobno isprepletani, ritam
sekciju koja sve to podržava i još dopunjuje sa mnogim sitnim i šarenim detaljima. Album je
vrlo precizan, bogat detaljima, rađen sa šlifom majstora, i posjeduje onaj prepoznatljivi
Warrel Dane pečat. Detalji me podsjećaju na neke lijepe i prošle dane, ali bez i trunke
patetike i sve je tako lijepo upakovano da je milina slušati - i gledati. „The Year The Sun
Died“ je album kakav mnogo mlađi bendovi sanjaju da urade, a kada ga urade ljudi u godinama,
onda je to za sve najveće pohvale. Imaju Sanctuary još mnogo toga da kažu i iskreno se nadam da
će to oblikovati u još dobrih albuma.
Nikola Franquelli