Sanctuary – The Year The Sun Died



Sviđa ti se? Javi ostalima!

I Sanctuary su se vratili! Ovaj milenijum je doista nevjerovatan. Ali, prvo dugačka digresija. Nadam se da ste se do sada navikli na ove moje ispade :)

Među prvima sam i stalno kukam kako je scena zasićena, kako je mnogo bendova koji su patetični, i ima dosta istine u vim tvrdnjama, ali uvjek propustim da sagledam i drugu stranu kovanice. Svaki put kada upitaju Jeff Watersa (Annihilator mastermind) što misli o sceni, uvjek sa nevjerovatnim ushićenjem i žarom odgovara da je odlična, da je ogromna, da je bolja nego ikada, da je gomila odličnih bendova, da je nevjerovatno puno dobre muzike. Misleći da pretjeruje jer ipak je i on dio te scene, i ja sam mu postavio isto pitanje, i da mi malo objasni njegov stav, pa sam onda nekih godinu, godinu i po pratio njegova putešestvija i sva piskaranja sa svjetskih stejdževa. I tada mi je sinulo! Pa ja sam stalno posmatrao situaciju isključivo iz svoje perspektive i nisam uzimao u obzir širu sliku. Da to transponujem na poznatiji teren. Samo u mojoj okolini, a govorim o teritorijalno i populaciono srazmjerno maloj zemlji (Crna Gora), ima mnogo odličnih bendova. Bez pojedinačnog imenovanja ili brojanja, cifre su vrlo dobre, a pojedini među tim bendovima i pojedincima su svjetskog kalibra, bez imalo pretjerivanja. E sada, ako je takva situacija ovdje, a potpuno je ista u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni… da li ste se pitali kakva je situacija šire. Pobogu, iz Indije, sa Tajlanda, pa čak i iz Irana dolaze odlični bendovi. Mislim da je poenta i više nego jasna. Sada da se vratim na Sanctury. 

Vratili su se, sa kojom godinom više, ali bez grama dodatnog sala, već sa nagomilanim znanjem, debelim iskustvom i ponovo sa Warrel Dane za mikrofonom (Nevermore? Rings any bells?). Vratili su se u vremenskom periodu koje ne oprašta i nema niti malo milosti prema bilo kakvom mediokritetu i kada publika bilo kakav oblik (očigledne) manipulacije najstrožije kažnjava. Nisu ovo nimalo veseli dani za povratak i svi članovi moraju da budu vrlo svjesni da su kriterijumi nevjerovatno porasli i očekivanja uvjek visoka – kako na muzičkom planu, tako i u sferi poslovanja ali i imidža. Ovo su vremena ogromnih cifri, nevjerovatne konkurencije bez ikakve milosti. Samo najistrajniji, samo oni sa najboljim idejama, i samo oni sa jasnom slikom ispred sebe i uspjevaju. To je veza sa mojom gornjom digresijom. 

Slušajući „The Year The Sun Died“, čovjek ne razmišlja previše o godinama članova, ali kada pogleda spotove, vidi da to više nisu klinci željni alkohola, asfalta i zajebancije, nego osobe sa porodicama, stečenim navikama i vjerovatno mnogo obaveza koje treba ispoštovati – sve ubice kreativnosti i slobodnog ispoljavanja emocija. Na svu sreću albumu nisu pristupili iz čisto komercijalnih pobuda već su snimili jedan album koji: a. neće uprljati ono što imaju iza sebe; b. jeste urađen sa mnogo žara i dobre volje sa vrlo očiglednom namjerom da to bude komad albuma za poštovanje. Ponavljam – komad albuma! 

Poslušajte konstrukciju pjesama, solaže i rifove i kako su međusobno isprepletani, ritam sekciju koja sve to podržava i još dopunjuje sa mnogim sitnim i šarenim detaljima. Album je vrlo precizan, bogat detaljima, rađen sa šlifom majstora, i posjeduje onaj prepoznatljivi Warrel Dane pečat. Detalji me podsjećaju na neke lijepe i prošle dane, ali bez i trunke patetike i sve je tako lijepo upakovano da je milina slušati - i gledati. „The Year The Sun Died“ je album kakav mnogo mlađi bendovi sanjaju da urade, a kada ga urade ljudi u godinama, onda je to za sve najveće pohvale. Imaju Sanctuary još mnogo toga da kažu i iskreno se nadam da će to oblikovati u još dobrih albuma. 

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva