Pomalo mi je žao što krajem prošle godine nisam sastavio neku barem najosnovniju listu albuma koji su označili minulu godinu. U sam vrh te liste bi stojao upravo ovaj album benda Triosphere jer su uspjeli da urade upravo ono što veći dio publike čeka dugo vremena – da jedan manje poznati bend zapali uši slušalaca. Triosphere i nisu jako mladi ili novi bend. Iza sebe, pored ovoga, imaju još dva albuma sa kojima su na sebe skrenuli pažnju šire publike i muzičkih medija, ali za istinski proboj barijere undergrounda je bio potreban jedan ovakav album. Nego, dozvolite mi jednu manju digresiju prije nego počenem o samom albumu.

Vi koji ste malo stariji (ehem, ehem) sigurno se sjećate dana kada scena nije bila ovako zasićena i kada je bilo znatno manje bendova da se sa ogromnim nestrpljenjem čekao svaki novi album. Situacija danas je kudikamo drugačija. Publike je više nego ikada, svi bendovi se ne mogu nabrojati i svakog dana je sve više, a ukusi i navike publike su takvi da je zasićenje scene toliko da je postalo dosadno, ponekad i mučno tražiti i preslušavati sve te bendove u potrazi za nečim doista zanimljivim i intrigantnim. Mediokritet i plagijat su postali opšte prihvaćeni. Pogledajte iTunes store i sve slične muzičke prodavnice, pa servise za besplatni steraming, Internet radio stanice …. Iz znatiželje sam odabrao nekoliko njih i nastojao neko vrijeme da ih pratim, da kopam i tražim. Vrlo brzo sam digao ruke jer je „posla“ toliko da je zastrašujuće i zadovoljstvo koje sam nekada osjećao kopajući po muzičkim meandrima su se zamjenili razočarenjem. Pretraga se pretvorila u punopravni posao, ne zadovoljstvo. Ne kažem da nisam imao i uspjeha, a Triosphere su dokaz, ali kilometraža koju sam dnevno, sedmično i mjesečno nabijao su polako postali zabrinjavajući, toliko da sam i porodicu počeo zapostavljati. Zajebi to! Elem, zato svaka čast bendu Triosphere jer su uprkos ogromnoj sceni, nevjerovatnoj konkurenciji, slabijoj prodaji i svim drugim problemima moderne diskografije, izdržali, izgurali i iz albuma u album bili sve bolji i bolji, a „The Heart of the Matter“ je dragulj u toj kruni.

Nisu oni izmislili toplu vodu. Muzički pravac koji su odabrali (progresive) postoji već poduži period i put su zacrtali stariji bendovi i sve što su Triosphere odsvirali na ovom albumu, neko je već odsvirao prije njih. Međutim, ono što izdvaja ovaj album nad ostalim sličnim bendovima i njihovim albumima, je način na koji su komponovali, odsvirali, snimili i maketizovali njihov proizvod. Kod albuma koji su štancovani tačno se osjeti
da su sve pjesme iste, iz albuma u album, od benda do benda. Kao sjedište za biciklu (nabiguzalo) sa neke proizvodne trake u Kini. Od prvog do posljednjeg su svi potpuno istog oblika, boje i mirisa! Sa Triosphere to nije slučaj nego se osjeća jaki lični pečat benda koji vrlo lijepo zaokružuje sve brze i melodične djelove (napravili su vrlo ugodno nabiguzalo  ). Bravo za album. Nimalo ne čudi da je na mnogim specijalizovanim sajtovima i časopisima pokupio lovorike i da se kotira vrlo visoko među najboljim ostvarenjima prethodne godine.

Nikola Franquelli