Treća sreća. Tako se nakon dva mimoilaženja sa Tarjom Turunen napokon stari dobri poznanik Marfi smilovao da nam ukrsti putanje. Poprište događaja – SKC Beograd. Datum 6.11.2014. I vizuelno odličan ambijent za sinoćnji koncert.


Iskreno, nisam očekivala ni toliko ljudi, ni toliko mladu publiku čiji pojedini pripadnici jedva da su bili rođeni kad je matični bend sinoćnje zvezde harao punom snagom. Opet, pola prisutnih je bilo u Nightwish majicama... Kao da iko zaboravlja način na koji je zapravo izbačena iz benda, no...

Kako su se vrata sale otvorila nekolicina fanova je uz gotovo ratne pokliče pojurila u prve redove kako bi zauzela što bližu poziciju. Crimson Blue su otpočeli tačno u minut, u tročlanoj akustičnoj postavi. Dok je gitarista uporno pričao na ruskom, pevačica je imala sluha i za nas koji njihov maternji ne razumemo te se paralelno obraćala publici i na engleskom. Pevačica Dani ima sjajan i jako prijatan glas kojim je sve prisutne opčinila već prvom numerom i instant pridobila publiku sa kojom je do samog kraja održala sjajnu komunikaciju. Najburnije reakcije je, na žalost pored pregršti dobrih autorskih stvari, pokupile dve obrade – „Bring me to life“ i „45“. Mada, ruku na srce, Dani je najopuštenije oduvala Amy Lee s neverovatnom lakoćom. Prelep vokal koji je blistao u akustičnom izvođenju je maksimalno došao do izražaja, a bilo bi definitivno zanimljivo čuti ih u punom sastavu. Jedina zamerka što im je dosta toga išlo sa matrica. Razumem ekonomisanje i ostale uzroke nastupanja bendova u skraćenoj postavi, ali stvarno cenim kada se  aranžmani pesama prerade za takvu postavu.


Uz maksimalno poštovanje satnice na binu izlazi prateći bend finske dive, a nedugo potom im se i ona pridružuje i kreću gromoglasno sa „In for a kill“. Nastavljaju se „500 Letters“, „Little Lies“, „Falling awake“ i njen prvi solo singl „I walk alone“. Ovu potonju peva već ozbiljno popunjen SKC u glas s Tarjom, a i koncentracija gedžeta uzdignutih iznad glava postaje nesnosna. Jako dobra i iskusna komunikacija sa publikom, na momente gotovo dirljivo emotivna,“ruke gore“ i još dosta toga na srpskom,  tri Tarjine odevne kombinacije, gitarista koji nakon svake pesme silazi s bine i vraća se nakon 10-ak sekundi sledeće, dva bisa i sjajna rasveta. Regularni deo koncerta završen numerom „Medusa“ je označio početak gromoglasnih ovacija i ne baš dugo potom i povratak benda na binu sa „Victim of ritual“. A onda jedan od trenutaka večeri koje sam lično željno ičekivala – kratki osvrt na Nightwish eru. Ruku na srce, od razlaza i Nightwish i Tarja mi nisu ni delom interesantni kao pre toga. Nightwish sam imala prilike da čujem live sa Anette Olzon, i to mi jednostavno nije bilo to. A kada je krenuo „I wish I had an angel“ onaj „napokon“ izraz meni na licu i... Zvuk – katastrofa. To se desilo za još nekoliko numera, uglavnom onih starijih i uvežbanih (slučajnost ili ne, tek na to ću se vratiti  kasnije). Tarja kao da se i u zajedničkim deonicama poprilično razilazila sa gitaristinim vokalom, ostatak prilično neraznatljiv... Au. „Until my last breath“ je opet zvučala mnogo bolje i označila kraj koncerta. Ne lezi vraže, izašli su oni opet na binu, na Tarjino „nagovaranje“ (mada je većina znala kojom se pesmom zapravo završava koncert) i odsvirali svoju verziju Nightwish obrade Gary Moore-ove pesme „Over the hills and far away“.


Da je Tarja sjajan vokal to se zna odavno. Da je dostigla status dive – takođe. Žena je meni i još generacijama bila i ostala vokalni uzor. I zbog toga prosto ne želim da verujem u neke, naizgled logične zaključke. Eto, pomenula sam matrice poprilično zastupljene na nastupu Crimson Blue. Ništa ih manje nije bilo ni tokom Tarjinog nastupa. Ok, treba nadomestiti još gomilu istrumenata i čitave horove sa originalnog snimka. Ok donekle i što je usnimila sama sebi na matricu svoj vokal za sopstveni back. Ali mi nije jasno zašto je onda taj back vokal toliko pojačavan tokom nekoliko numera u toj meri da se stvorio plejbek efekat. Lepo je gledam i vidim jedno, čujem drugo. I čujem lead, a ne back vokal deonicu. I nekako u tim trenucima zvuk u sali postaje savršen a i bubanj zvuči kao na studijskom snimku. I to uglavnom u numerama novijeg datuma. No eto kao neko ko se Tarji Turunen i dalje divi jednostavno želim da verujem da mi se sve to samo pričinilo a da je tonac u vokalno napornijim deonicama namerno stišavao lead a pojačavao back kako bi nama sve to prijatnije zvučalo, a i žena svako veče već koliko dana za redom peva preko sat vremena. Turneja je to.


Elem, publika je bila u transu, nekako smo gledajući od bine pozicionirali na udaljenosti proporcionalnoj godinama i koncertnom stažu. Prvi redovi su gotovo plakali od sreće (a neki i bukvalno, poput devojčice koju je neko držao na ramenima i koja je nakon što je celo veče rukama oblikovala srce ka Tarji briznula u suze radosnice nakon to se Tarja rukovala s njom). Tarja je dobila ružu i velikog plišanog međeda i neosporno oduevljenje publike a  na balkonu nasuprot bini je bila i istaknuta (prilično diskretna) fan zastava. Bez sumnje je iskusni šoumen i ne želim da sumnjam u njen vokal, zato se i dalje nadam da u nekim opservacijama grešim. Zvuk od iznenađujuće dobrog, gotovo studijskog do toliko lošeg da sam u par momenata poželela da što pre odem kući. Jedno je sigurno – atmosfera je bila sjajna, na trenutke dirljiva. A meni se napokon ispunila višegodišnja želja da uživo čujem Tarju Turunen. I sjajni Crimson Blue.


Kompletnu galeriju možete pogledati na našoj fejsbuk stranici.

txt: Marina Perović
foto: John Wolfrik