Pink Floyd – The Endless River (2014.)
Helly Cherry
Vijest da su Pink Floyd snimili novi album je munjevito odjeknula na svjetskoj muzičkoj sceni i istog momenta su počeli da obaraju rekorde interesovanja. Ubrzo nakon izlaska albuma počeli su da obaraju i rekorde prodaje koji su se gledali samo tokom zlatne ere vinila. Takođe je odjeknula i vijest da su nove pjesme u stvari muzika koja je nastala tokom snimanja „The Division Bell“, njihovog posljednjeg studiskog albuma iz 1994 godine. Gledano iz tog ugla, ovo jeste i nije novi album. Svakako je materijal koji javnost još nije čula, ali ga marketizovati kao novi materijal baš i nije najpoštenija odluka samom činjenicom da je nastao još 1994 godine (prije dobrih dvadeset godina), u periodu kada su još imali velike ideje. Nije pošteno prema publici koja plaća, prema pokojnom Richard Wright, pa, na kraju krajeva, nije pošteno ni prema Roger Waters, bez obzira što čovjek nije umješan u rad benda već od 1985 godine, ali „The Endless River“ jeste jedan prijatan album od strane jednog od najvećih živih bendova. Ovih par detalja, i još nekolicinu koje bih kasnije istakao, su odbili jedan dio publike.
„The Endless River“ je sve ono što očekujete od Pink Floyd – velike, očaravajuće melodije i nezaboravni muzički pejzaži prošarani svom onom nevjerovatnom instrumentalnom umješnošću svih članova benda i klasične prateće postave koja čini, manje-više, neizostavni dio modernog Pink Floyd karavana (Manzanera, Ezrin, Guy Prat i drugi). Ukratko rečeno, i kada ne sviraju nego nešto petljaju, to opet dobro zvuči. Međutim, postoji kvaka, i može se slobodno reći kvaka 22. Pored već pomenute činjenice da je ovo materijal star 20 godina, veliki dio materijala je vrlo sličan onome što su radili u periodu između 1970 i 1980 od albuma „Meddle“ do „The Wall“ i pojedinim pjesmama i instrumentalima koji su proslavili ime benda za sva vremena. Naravno, pa ovo jeste Pink Floyd, i naravno da će da zvuči kao Pink Floyd, svakako neće kao neko treći, ali je isto tako opravdano reći da je previše slično onome što su radili nekada i da malo miriše na samoplagijat („Allons-Y 1“, „Skins“ kao možda najočigledniji primjeri). Vjerujem da je ova riječ kao najgora blasfemija za veliki dio fanova, ali stvar mi djeluje vrlo očigledno. Takođe je osjetno da je jedan dobar dio pjesama bez početka i kraja (povezani kratkim intermezo-ima) i da su sve kompozicije koje čine cijeli album u stvari najzanimljiviji djelovi od onih famoznih dvadeset sati snimljenog materijala tokom „The Division Bell“ dana, iscjepkani i ponovno uklopljeni u jednu logičnu cjelinu. Po tome, postoji šansa za još nekoliko „novih“ albuma u nekoj skorijoj budućnosti (sljedeći logiku dvadeset sati snimljenog materijala, manje ovo sat vremena, znači da ostaje materijala za još jedno devetnest albuma). Da li se djelovi dužih pjesama, kasapljeni komadići džem sesija, mogu zvati novim albumom?
Možda pretjerujem, možda sam suviše subjektivan. Ljudi su svakako džemujući snimili ono što im trenutno prija i to zvuči onako kako sada čujemo. Nekome će ovo malo smetati, a nekome će ovo biti upravo najsnažnija osobina ovog albuma i sve se svodi na lični ukus. Ja se samo nadam da članovima Pink Floyd ovo predstavlja ne novi album, već pomen i sjećanje na koautora, saborca i prijatelja Richard Wright-a, te par lijepih pjesama koje ne bi trebale da čame u studiju na nekoj polici. Pretpostavljam da ćemo istinu i kompletnu sliku uvidjeti tek nakon što prođe neko vrijeme, sva euforija i kada se zadovolje kapitalistički protokoli tržišta ponude i potražnje.
Kockice donekle padaju na mjesto kada se uzme u obzir da je album posveta i epitaf pokojnom klavijaturisti benda Richard Wright, suosnivaču Pink Floyd i autoru većeg dijela materijala i svih nevjerovatnih melodija. Da li je stvarno tako? Ja odlučujem da vjerujem da je tako jer tokom godina Gilmour je dokazao da je čovjek kojemu se može vjerovati, bez obzira na sav biznis, marketing i promocije.
Nikola Franquelli
„The Endless River“ je sve ono što očekujete od Pink Floyd – velike, očaravajuće melodije i nezaboravni muzički pejzaži prošarani svom onom nevjerovatnom instrumentalnom umješnošću svih članova benda i klasične prateće postave koja čini, manje-više, neizostavni dio modernog Pink Floyd karavana (Manzanera, Ezrin, Guy Prat i drugi). Ukratko rečeno, i kada ne sviraju nego nešto petljaju, to opet dobro zvuči. Međutim, postoji kvaka, i može se slobodno reći kvaka 22. Pored već pomenute činjenice da je ovo materijal star 20 godina, veliki dio materijala je vrlo sličan onome što su radili u periodu između 1970 i 1980 od albuma „Meddle“ do „The Wall“ i pojedinim pjesmama i instrumentalima koji su proslavili ime benda za sva vremena. Naravno, pa ovo jeste Pink Floyd, i naravno da će da zvuči kao Pink Floyd, svakako neće kao neko treći, ali je isto tako opravdano reći da je previše slično onome što su radili nekada i da malo miriše na samoplagijat („Allons-Y 1“, „Skins“ kao možda najočigledniji primjeri). Vjerujem da je ova riječ kao najgora blasfemija za veliki dio fanova, ali stvar mi djeluje vrlo očigledno. Takođe je osjetno da je jedan dobar dio pjesama bez početka i kraja (povezani kratkim intermezo-ima) i da su sve kompozicije koje čine cijeli album u stvari najzanimljiviji djelovi od onih famoznih dvadeset sati snimljenog materijala tokom „The Division Bell“ dana, iscjepkani i ponovno uklopljeni u jednu logičnu cjelinu. Po tome, postoji šansa za još nekoliko „novih“ albuma u nekoj skorijoj budućnosti (sljedeći logiku dvadeset sati snimljenog materijala, manje ovo sat vremena, znači da ostaje materijala za još jedno devetnest albuma). Da li se djelovi dužih pjesama, kasapljeni komadići džem sesija, mogu zvati novim albumom?
Možda pretjerujem, možda sam suviše subjektivan. Ljudi su svakako džemujući snimili ono što im trenutno prija i to zvuči onako kako sada čujemo. Nekome će ovo malo smetati, a nekome će ovo biti upravo najsnažnija osobina ovog albuma i sve se svodi na lični ukus. Ja se samo nadam da članovima Pink Floyd ovo predstavlja ne novi album, već pomen i sjećanje na koautora, saborca i prijatelja Richard Wright-a, te par lijepih pjesama koje ne bi trebale da čame u studiju na nekoj polici. Pretpostavljam da ćemo istinu i kompletnu sliku uvidjeti tek nakon što prođe neko vrijeme, sva euforija i kada se zadovolje kapitalistički protokoli tržišta ponude i potražnje.
Kockice donekle padaju na mjesto kada se uzme u obzir da je album posveta i epitaf pokojnom klavijaturisti benda Richard Wright, suosnivaču Pink Floyd i autoru većeg dijela materijala i svih nevjerovatnih melodija. Da li je stvarno tako? Ja odlučujem da vjerujem da je tako jer tokom godina Gilmour je dokazao da je čovjek kojemu se može vjerovati, bez obzira na sav biznis, marketing i promocije.
Nikola Franquelli