Judas Priest – Redeemer of Souls
Helly Cherry
Priest su prije par godina najavili svoju oproštajnu turneju. Većina fanova je mislila da se oprašta od benda, uvjerenje koje je zabetonirano odlaskom KK Downing-a. Ali, ne lezi vraže, povampiriše se Priesti i kao što ni svojevremeno Halfordov odlazak nije bio kraj, nije ni odlazak Downing-a, niti sve priče o posljednjoj turneji. Ispada da su najavljivali svoju posljednju turneju, a ne posljednji album, činjenica koju sada ističu na svakom koraku, te su prije par godina prihvatili Ritchie Faulkner-a kao novog gitaristu i punopravnog autora novih pjesama. Kakav je Judas Priest u ovoj trećoj reinkarnaciji (znam, znam, vi Judas Priest picajzle. Tehnički nije treća inkarnacija, ali, razumijemo se)?
Na omotu su napisali da su slušali želje fanova i da je novi album jedan ugriz dobrog starog Judas Priest! Ulagivanje publici nikada nije bio dobar signal ili dobar korak u karijeri niti jednog benda. Da li je takav slučaj i sada? I jeste, i nije. „Redeemer of Souls“ stvarno jeste jedan veliki miks svega što su Priest radili u posljednjih 20 - 25 godina, od, recimo, „Ram It Down“ pa na ovamo. Vrlo solidna kolekcija nekih od najjačih ideja koje je ovaj bend osmislio i pjesme su neočekivano brze i žestine koje nije bilo na posljednja dva albuma. A kada sam kod tih ideja, originalno sam mislio napisati da su iskoristili mnogo klasičnih metal klišea - bez ikakvog pokušaja da budem dvosmislen - a onda mi pade na pamet da su upravo oni i patentirali jedno, pa da se ne lažemo, 50% šablona i klišea koji su danas u stalnoj upotrebi u metalu. Svirali su brzo, sporo, ljuto i oštro, mekano, čisti metal, rock and roll, svojevremeno su čak i rege uvalili u cijelu sliku. Samo tih nekoliko činjenica je dovoljna da ih čovjek gleda sa poštovanjem. I sve je to lijepo i krasno, i Priesti jesu mama i tata metala, samo što sve to skupa na ovom albumu zvuči ne pretjerano uvjerljivo i donekle na silu. Trude se ljudi i to se osjeti, a i na kraju krajeva, ipak je ovo Judas Priest, jedan od najvećih metal bendova, sa iskustvom kakvo malo ko ima. Novi gitarista je izuzetan i dobro se uklopio u bend. Sve manje više štima, ali pjesme su većim dijelom blijede i bez snage iako vrve od dobrih ideja. Nažalost, godine i njih stižu. Da zaokružim, ono što nedostaje na ovom albumu je snaga koju su imali na „Painkiller“ albumu, nešto što je ipak van realnih očekivanja jer jednostavno nisu svakim danom mlađi nego stariji a od biološkog sata se ne bježi. Da je suprotna situacija, uvjeren sam da bi „Redeemer of Souls“ bio mnogo kompaktniji album.
Ipak, ima dobrih trenutaka i interesantno da su ti dobri trenuci baš oni kada izlaze iz tipičnih Judas Priest šablona, kao npr. sa pjesama „March of The Damned“ i „Bring It On“, dvije doista moćne pjesme. Mirniji tempo ovih pjesama izgleda da odgovara njihovim godinama, nešto što se počelo nazirati na „Angel of Retribution“. Zagriženim fanovima će i ovakav album biti dobar, što pokazuju cifre prodaje albuma u prvim sedmicama, ali kada euforija prođe i kada se album razborito posluša a ne samo sa srcem, čuje se da nije sve tako idealno.
Nikola Franquelli
Na omotu su napisali da su slušali želje fanova i da je novi album jedan ugriz dobrog starog Judas Priest! Ulagivanje publici nikada nije bio dobar signal ili dobar korak u karijeri niti jednog benda. Da li je takav slučaj i sada? I jeste, i nije. „Redeemer of Souls“ stvarno jeste jedan veliki miks svega što su Priest radili u posljednjih 20 - 25 godina, od, recimo, „Ram It Down“ pa na ovamo. Vrlo solidna kolekcija nekih od najjačih ideja koje je ovaj bend osmislio i pjesme su neočekivano brze i žestine koje nije bilo na posljednja dva albuma. A kada sam kod tih ideja, originalno sam mislio napisati da su iskoristili mnogo klasičnih metal klišea - bez ikakvog pokušaja da budem dvosmislen - a onda mi pade na pamet da su upravo oni i patentirali jedno, pa da se ne lažemo, 50% šablona i klišea koji su danas u stalnoj upotrebi u metalu. Svirali su brzo, sporo, ljuto i oštro, mekano, čisti metal, rock and roll, svojevremeno su čak i rege uvalili u cijelu sliku. Samo tih nekoliko činjenica je dovoljna da ih čovjek gleda sa poštovanjem. I sve je to lijepo i krasno, i Priesti jesu mama i tata metala, samo što sve to skupa na ovom albumu zvuči ne pretjerano uvjerljivo i donekle na silu. Trude se ljudi i to se osjeti, a i na kraju krajeva, ipak je ovo Judas Priest, jedan od najvećih metal bendova, sa iskustvom kakvo malo ko ima. Novi gitarista je izuzetan i dobro se uklopio u bend. Sve manje više štima, ali pjesme su većim dijelom blijede i bez snage iako vrve od dobrih ideja. Nažalost, godine i njih stižu. Da zaokružim, ono što nedostaje na ovom albumu je snaga koju su imali na „Painkiller“ albumu, nešto što je ipak van realnih očekivanja jer jednostavno nisu svakim danom mlađi nego stariji a od biološkog sata se ne bježi. Da je suprotna situacija, uvjeren sam da bi „Redeemer of Souls“ bio mnogo kompaktniji album.
Ipak, ima dobrih trenutaka i interesantno da su ti dobri trenuci baš oni kada izlaze iz tipičnih Judas Priest šablona, kao npr. sa pjesama „March of The Damned“ i „Bring It On“, dvije doista moćne pjesme. Mirniji tempo ovih pjesama izgleda da odgovara njihovim godinama, nešto što se počelo nazirati na „Angel of Retribution“. Zagriženim fanovima će i ovakav album biti dobar, što pokazuju cifre prodaje albuma u prvim sedmicama, ali kada euforija prođe i kada se album razborito posluša a ne samo sa srcem, čuje se da nije sve tako idealno.
Nikola Franquelli