Mladen Milosavljević (1982), master etnolog-antropolog bavi se snimanjem dokumentarnih i kratkih igranih filmova, pisanjem proze iz oblasti fantastike i filmskom kritikom. Kako je prošao na nedavno završenom 8. Festivalu dokumentarnog filma, održanom u Velikoj Plani, kao i zašto se bavi snimanjem filmova, otkriće nam u redovima koji slede


Kako si i zašto izabrao da studiraš etnologiju?

Izgleda da sam oduvek imao više afiniteta ka društvenim naukama. Od najranijih dana kroz obrazovni sistem, a i van njega, pažnju su mi privlačile stvari vezane za priče, običaje, prošlo vreme... i naravno fantastiku. Mislim da etnologija, na jedan specifičan način, sadrži po nešto od svega ovoga. Takođe, moja majka je rodom iz okoline Vranja. U njenom rodnom selu, u vreme kada sam ja odrastao i odlazio tamo za vreme školskih raspusta, lokalno stanovništvo je, koliko god to zvučalo neverovatno, još uvek nosilo narodne nošnje, koristili su se fenjeri i petrolejke, voda se donosila sa potoka i, ono što je meni bilo najvažnije, pričale su se „strašne priče“.

Kako su izgledale studije?
Prvobitno sam dve godine proveo na studijama filozofije. Paralelno sa time, spremao sam prijemni ispit za studije dramaturgije. Pošto FDU nisam uspeo da upišem ni iz trećeg pokušaja (jednom sam ušao u najuži krug), a kako sam u međuvremenu izgubio interes za filozofiju, došla je na red etnologija. Tek sam, studirajući etnologiju i antropologiju, prepoznao i pronašao sebe.

Po obrazovanju si master etnolog-antropolog. To ti je sigurno pomoglo u pisanju kratkih fantastičnih priča...
Moram da napomenem da su pisanje i film, oduvek, bili predmet mog najdubljeg interesovanja. Etnologija mi je, svakako, na svoj pre svega metodološki način, pomogla da ta interesovanja usmerim i konkretizujem.

Šta je za tebe čudo?
Kako piše u naslovu jednog filma Emira Kusturice Život je čudo. Ja se sa tim određenjem slažem.

Šta je za tebe fantastika?
Užasno je teško i nezahvalno baviti se definicijama, makar u pitanju bio i predmet najdubljih interesovanja. Za mene, fantastika je sve ono što, na nekakav volšeban i nesvakidašnji način, prevazilazi okvire svakodnevnice. Delo koje u sebi sadrži elemente natprirodnog i nestvarnog koji na jedan iznenadan i nesvakidašnji način prodiru u svakodnevnicu praveći incident, nazivamo fantastičnim.

Kada si i kako otkrio naučnu fantastiku?
Budući da sam odrastao u radničkoj porodici, nisam imao privilegiju da čitam dela posvećena kako naučnoj fantastici, tako i fantastici uopšte. Konkretno, sa naučnom fantastikom sam se upoznavao putem filmova. Prvi NF filmovi kojih se sećam, bili su Kjubrikova Odiseja i Solaris Andreja Tarkovskog. Iako i danas volim da čitam NF, mnogo mi je bliža folklorna fantastika.

Koje pisce najviše voliš da čitaš i zašto?
Obožavam Klajva Barkera! Ono što je on uradio sa svojim Knjigama krvi, prosto je nestvarno. Verovatno jedan od najupečatljivijih literarnih debija u poslednjih nekoliko decenija. Takođe, volim način na koji Stiven King posmatra svet iz vizure deteta, što je, po sopstvenom priznanju, preuzeo od Reja Bredberija i njegovog zlokobnog Nešto nam se zlo privlači. Naravno, H.P. Lavkraft i način na koji stvara atmosferu i kreira stravu. Sviđa mi se i njegov pseudoistorijski momenat, tačnije, njegova inspiracija teozofijom, drevnim kulturama i civilizacijama, demonima i bogovima.
Jedno je delo na mene ostavilo najveći utisak, a to su Senovite Priče Milančeta Markovića. Bio sam fasciniran saznanjem da se neko bavi pisanjem zapisa iz oblasti srpske foklorne fantastike, pa još sakupljenim u velikoplanjanskoj opštini, odakle sam i sam. Od domaćih pisaca tu su još: Mirjana Nikolić sa svojim delom Strah i njegov sluga, sve antologije koje priređuje Goran Skrobonja; pojedina izdanja Bobana Kneževića i Spomenke Stefanović Pululu. Tu je i mladi pisac i kolega etnolog, Marko Pišev sa svojom Fotofobijom. Sve u svemu, veliki je broj kvalitetnih pisaca i izdavača, kojima domaća fantastika dosta duguje i zahvaljujući čijem entuzijazmu postoji.

Koji su tvoji najdraži filmovi. Zašto?

Konačno, dođosmo do filma (smeh). Volim film na svaki zamisliv način. Kao prvu ljubav, beg od stvarnosti, vrata za ulazak u stvarnost, posao kojim se povremeno bavim i od kojeg ću jednog dana živeti. Obožavam crno-bele filmove. To je, verovatno, zato što smo u vreme dok sam bio dete imali samo jedan crno-beli televizor, pa su mi svi filmovi odgledani u detinjstvu bili - crno-beli  Naravno, ovakvi filmovi i dan danas zrače posebnim šarmom i otmenošću, prosto su neodoljivi.
Filmski pravci poput neorealizma i ekspresionizma sa markantnim naslovima poput Kradljivaca bicikla ili Nosferatua. Felinijevi filmovi iz rane, neorealističke faze, kao i dva njegova kasnija velika filma, Osam i po i Sladak život. Godarov veliki debi Do poslednjeg daha, gotovo svi filmovi Stenlija Kjubrika. Pojedini Bergmanovi, Kurosavini, Hičkokovi. Filmovi Aleksandra Petrovića, Živojina Pavlovića i Đorđa Kadijevića od domaćih. Takođe, od autora koji su inspiraciju nalazili u fantastici i hororu tu su: Džejms Vejl, Žak Torne, Roman Polanski, Ves Krejven, Džon Karpenter, rani radovi Pitera Džeksona i Sema Rejmija, zatim, Mario Bava i Dario Arđento... lista je dugačka.

Baviš se snimanjem dokumentarnih i kratkih igranih filmova i filmskom kritikom. Zašto dokumentarnim filmom i zašto filmskom kritikom?
Filmom sam želeo da se bavim čitavog života. Za to se ukazala prilika na studijama etnologije kada sam upoznao kolegu Mladena Stajića, sa kojim sam snimio prva dva dokumentarca. Zašto dokumentarni film? Tokom studija smo, između ostalog, učili i o mogućnostima multimedijskog sakupljanja i prezentovanja terenskog materijala, kroz vizuelnu antropologiju. Na ovaj način je, recimo, i veliki Žan Lik Godar pravio svoje prve filmske korake, studirajući etnologiju na Sorboni i gledajući filmove Žana Ruča. Jednostavno, želeo sam da spojim lepo i korisno, film i antropologiju. Što se tiče mog pisanja o filmu, ne bih ga nazvao filmskom kritikom. To je više pokušaj da se, putem pisanja o domaćim filmovima i razgovorima sa autorima, afirmiše domaća nezavisna produkcija na kojoj, definitivno, počiva budućnost filma.

Mnogi su čuli za tvoje filmove: „Ko ste, šta ste vi?“ (2009), „Emanuel“ (2011), „Maskirci“ (2013), „Zona škart“ (2013)... Ali malo ko zna kakav si uspeh sa njima postigao...
Do sada su prikazivani na festivalima i smotrama širom zemlje i sveta. Nadam se da ono što imam da kažem kroz film, tek treba da bude snimljeno.

Možeš li nam ukratko reći ponešto o svakom filmu koji si do sada snimio?
Naš prvi film Ko ste, šta ste vi?, nastao je kao produkt terenske prakse po jugoistočnoj Srbiji, leta 2009. godine. Mladen i ja smo želeli da snimimo dokumentarac o verovanjima lokalnog stanovništva u mitska bića, a snimili smo film o prozaičnoj svakodnevnici. Ipak, uspeli smo da zabeležimo i jednu efektnu „strašnu priču“. Film je premijerno prikazan 2009. godine na Međunarodnom festivalu etnološkog filma u Beogradu, što je ujedno i moj festivalski debi.
Dve godine kasnije snimili smo Emanuel, film o evangelizaciji romske populacije u Leskovcu. Ovaj dokumentarac je, između ostalog, prikazan i u Australiji i Severnoj Americi. Ove godine snimio sam dva dokumentarca. Jedan od njih, Maskirci, snimio sam u selu Lozovik u okolini Velike Plane. To je, u stvari, dokumentarna rekonstrukcija praznovanja „Poklada“, paganskog običaja proterivanja zime iz zajednice.
Takođe, veliku pomoć i podršku dobijam od saradnika: etnologa Nevene Ristić, reditelja Marka Backovića, producenta Živomira Žiće Mihajlovića, kao i pisca i snimatelja Milančeta Markovića. Naravno, tu je i porodica da me podrži finansijski, budući da filmove, još uvek, snimam bez budžeta.

Šta te je insprirsalo da snimiš „Zonu škart“?
Zvučala mi je neverovatno vest da u Beogradu postoji desetina prihvatilišta i azila za životinje, a samo jedno za ljude. Takođe, čitava medijska pompa oko keruše Mile, usred Srbije ovakve kakva je danas, delovala mi je... pa u najmanju ruku fantastično!

Sa „Maskircima“ si učestvovao na 8. Festivalu dokumentarnog filma u Velikoj Plani. Koji su tvoji lični utisci sa Festivala, a kakvi su, znaš li, utisci publike?
Festival dokumentarnog filma Zlatna buklija, polako i sigurno prerasta okvire lokalnog i postaje bitan faktor u kreiranju domaće kulturne stvarnosti. Za mene, to je bila jedinstvena prilika da upoznam neke od velikana domaćeg dokumentarnog filma, kao i mlade lavove.
Naročito mi je drago poznanstvo sa rediteljem Brankom Radakovićem, sa kojim sam započeo saradnju, kao i sa rediteljkom Ivanom Todorović. Reakcije publike su, koliko je meni poznato, pozitivne. Znam sigurno da je naročitu pažnju privukla muzika u filmu, koju su uradili članovi etno sastava Čudesmo. Uostalom, film bi do kraja godine trebalo da bude prikazan na još desetak festivala, pa ćemo videti.

Kakvi su ti dalji planovi? Novi filmovi, festivali...
Trebalo bi da, do kraja godine, sredim rukopis master rada i spremim ga za objavljivanje. Započeo sam i saradnju sa Omajom, jedinim domaćim časopisom koji je posvećen folklornoj fantastici, kao i sa pomenutim frestivalom dokumentarnog filma Zlatna buklija.  Takođe, u planu je i novi film, ali o tom potom.

Izvor: http://afirmator.org/mladen-milosavljevic-vrata-za-ulazak-u-stvarnost/