Ovaj tekst nije zamišljen kao klasična recenzija najneobičnijeg u moru neobičnih filmova ‘’Zečevi’’ – autora Dejvida Linča. Tumačenje filma ću koristiti samo zbog boljeg razumevanja onoga što je sledilo nakon što se film slegao u mojoj, a možda i vašoj (pod)svesti, kao i da bih pokušao da potvrdim razlog zašto je uopšte i snimljen. Lo-Fi estetika koja raskošno pleni u tom skoro pa jednom kadru dok ‘’sitkom’’ teče, hladnoća i nerazumljivi dijalozi koji mnogima nisu dozvolili da odgledaju film u jednom dahu, i što je najvažnije, plišane maske na glavama, kao uveličane glave klasičnih igračaka.

Ovaj tekst govori i o dve noćne more, koje su bile sastavni deo mog noćnog života minimum pet, a maksimum deset godina. Da nije bilo ‘’Zečeva’’, ti jezivi košmari bi verovatno bili zauvek zarobljeni u deponiji koja se zove potisnuto pamćenje.


Prva noćna mora je prilično jednostavna za opisati, ne toliko teška za zamisliti, ali je gotovo nemoguće preneti strahotu koju mi je velikodušno poklanjala skoro svake noći. Naime, možete li zamisliti da je sve što vidite dvodimenzionalni kockasti ekran vašeg monitora? Taj ekran je obojen u zeleno, otprilike poput čoje za bilijarski sto. Jako strašno, zar ne? Zamislite sada dve kuglice, bele, ali manje od onih bilijarski, kako se jako sporo, u istoj ravni, pomeraju ka napred, ili ka gore. To rade jako sporo, ali pomerajući se, one škripe, kao kada ne nakrivite kredu kada pišete po školskoj tabli. I to je sve. Ta scena traje večno i ponavlja se vrlo često. Počela je, pretpostavljam, od moje treće gorine, jer me od treće godine pamćenje u fragmentima služi, a poslednji put se pojavila negde u osnovnoj školi.

Druga noćna mora je možda malo košmarolikija. Makar poseduje elemente klasičnog horor filma. Sećam se da me je taj nemili san budio gotovo svake noći, ali i da je, za razliku od kuglica po zelenoj podlozi, trajao jako kratko. Jednostavno, sanjam da je noć, prigušeno svetlo u sobi u kojoj sam zaista odrastao do svoje četvrte godine, pokriven ćebetom koje imam i dan danas i u koje je upravo umotan moj pas. Čuje se buka, i iz hodinka u sobu utrčava vuk, vuk ljudske visine koji hoda na dve noge. Ideja mu je da me odnese, to se nekako podrazumeva. Pogledam u majku, a ona mi daje neko krajnje nejasno objašnjene toga šta se dešava. Probudim se od straha, uz trahikardiju, svaki put kad to stvorenje uleti u sobu. Međutim, to nije običan vuk. Sada, kada rekonstruišem san, a pamtim ga kao da sam ga sanjao sinoć, shvatim da je to zapravo čovek sa plišanom maskom vuka. Ta maska čak nije ni mnogo strašna. Najviše liči na, nećete verovati, čuvenog ‘’Vučka’’, maskotu Sarajevske Olipijade 1984-e godine. Kakva koincidencija da liči baš na njega, ja sam rođen godinu dana ranije.

Oba sna su bila polako istisnuta iz mog sećanja. Ali, vispren je taj neobični čovek Dejvid Linč, koji je svoj film verovatno koncipirao po svojim noćnim morama, ali pretpostavljam čvrsto verujući da će se i gledaoci jednako identifikovati, iz razloga što noćne more imaju univerzalnu logiku. Uz poštovanje ispada koji čine da svako od nas ostavi svoj lični pečat na jezu koja se javlja u snu, Linč je godinama pokušavao da uđe duboko u bluz noćnih mora, shvati i demistifikuje kojim se to logičkim operacijama one služe. Možda je samo zagrebao, ali, ruku na srce, ostrvio se i na komplikovanu problematiku. Međutim, prilično je omirisao dramaturgiju noćnih mora, a pun pogodak je postigao u reprodukciji košmarnog hardvera. Kao režiser, uspeo je da prenese direktoru fotografije, direktoru zvuka i scenografu ono što može da evocira snove. Ako se snovi služe simboličkim jezikom koji nije upotrebljiv na javi, linč je taj jezik uspeo kroz sliku, ton i dijalog da prevede na jezik budnih. Tu je uspeh ovog čoveka, bio taj uspeh slučajan ili nameran.

Ukratko, ‘’Zečevi’’ se dešavaju na zamišljenoj pozornici, liče na jeftin sitkom, preovladava zelena boja, a atmosfera je bez nekog jasnog razloga jeziva. Između naizgled nepovezanih dijaloga zečije porodice, čuje se smeh, poput onog iz ‘’Mućki’’. Jasno je da su zečevi glumci sa plišanim i sasvim običnim maskama i da je ambijent postignut u malom studiju veličine tri sa pet metara. Radnja je prespora i prosto se gledalac navikne na to da se ništa neće desiti, iako je postignut efekat da tenzija ne jenjava.

Kao i u mojim kuglicama. Šta je mene tu zapravo kao dečaka plašilo? Verovatno ono što i svakog gledaoca ‘’Zečeva’’ naježi do pucanja kože, a to je nepodnošljiva statika, kojoj ne možemo ni zamisliti kraj. Deca su mali i brzi organizmi, dinamika dečjih emocija nije poput dinamike odraslih osoba. Senzacija koju dete dobija iz spoljašnjeg sveta se prerađuje pre svega emotivno, a ne racionalno, jer je za racio ipak potrebno iskustvo starije osobe. Zato je detetu potrebno konstantno punjenje i pražnjenje emocija, da bi se osećalo živim, korisnim i pre svega zaokupljenim. Verovatno je najveći strah za svako dete nedostatak emocija, ili nedostatak spoljnog delovanja koje pokreće emocije. To je ono što su kuglice postigle, u čemu su čak pobedile i ‘’Zečeve’’.     

U Linčovom filmu posebnu tenziju stvaraju i nerazumljivi ispreplitani dijalozi, koji bi možda imali smisao kada bi bili drugačije poređani. A možda i ne? Da li ste se ikada plašili, a potom sanjali da ne razumete šta to pričaju vaši roditelji? Kad imate tri godine, normalno je da ne razumete rečenice koje vaši roditelji izgovaraju dok ručate, poput ove: ,,Infostan je usled krize morao da skoči za dvadeset odsto, a sa deviznog račun mi je skinuto pedeset evra usled neredovnog protoka novca.‘‘ Nepoznate reči plaše decu, jednako kao što ih plaši nepoznati i mračan podrum, ili životinja koju prvi put vide. Zato je u mom snu majka imala prilično nejasne reči. Majka, kao najveći simbol zaštite, više ne pruža sigurnost svojim pukim prisustvom, jer deca preko tri godine žele da čuju i reči, umirujuće reči koje će dobro razumeti.

Stigli smo do životinja. Deca znaju da životinje nisu ljudi, znaju da postoje i da mogu biti opasne. Slušala su o tome, što od baka i deka, što preko TV-a. Ali, glavni dodir deteta i životinje je preko igračke. Mahom plišane – setite se samo koliko ste plišanih igračaka imali kao deca. Mnogo ste više životinja videli u plišanom, nego u prirodnom obliku. Kako li se samo Linč i toga setio?

Tu je i čuvena Lo-Fi estetika. Deca osamdesetih i devedesetih neka dignu ruku! Ne sećam se da je bilo mnogo raskoša oko nas. Nije bilo monitora, plazmi, klima uređaja, mobilnih telefona. Soba u kojoj sam ležao je imala isti seting kao i soba iz Linčovih ‘’Zečeva’’. Jedan kauč, jedna lampa, jedan stari pulsni telefon. Ogoljena atmosfera, kada se pogleda iz današnje perspektive, kad se pored desktopa i laptopa oseti da fali i tablet. Ali, to je bio inventar uz koji smo uglavnom svi odrastali. Tada je bilo potrebno biti kreativan i na javi, a kamo li u snu. Zato je naša podsvest uspevala da poput dobrog siromašnog pozorišta kreira strašnu i neobjašnjivu jezu. Jezu koja prosto tinja u zamišljenom košmarnom prostoru.

Autor se poigrao i sa žanrom sitkoma. Komedije situacije. Idealno mesto za klaustorfobiju, koja je očigledno česta tema naših košmara. Još jedan dokaz da ovaj mistični reditelj i te kako ume da demistifikuje i približi neku pojavu. Neki moji prijatelji kažu da su mrzeli TV serije, baš zato što im smeta osetna ograničenost lokacija na kojima se snima. Vratimo se opet detetu. Voli li i jedno socijalizovano dete da bude zatvoreno u jednoj sobi? Voli li i jedno dete da radi istu stvar iznova i iznova?

Ovo su samo one grublje podudarnosti između ‘’Zečeva’’ i mojih noćnih mora. Tu si i neke koje nisam još uspeo da razumem. Zelena boja, na primer? Koliko mi je poznato, na javi se smatra da zelena boja odmara oči? Uz nekoliko sitnih, simboličkih intervencija, Linč je pokazao da razume moja dva košmara, iako me, nažalost, nikada nije upoznao. Ili sam uz spomoć svoja dva košmara ja uspeo da razumem ‘’Zečeve’’?
Koliko je uspeo da razume vaše košmare i koliko su vaši košmari uticali da razumete njega?

Miloš B. Tomaš