U sredini sveg okoglatkog krajobraza, živjela je mala i dražesna, nagonom zavedena obitelj. Pilanka, zvana i kao gospa od Rumiza žarokrasne siluete sa mužem Bertodarom uživala je u dolini, tišinom nutrinski obdarenoj koja je ležala pod nepoznatim i kontroverznim obronkom nerijetkih čudnih povika. Inače, prije nego što je rumizna Pilanka upoznala voljenog suložnika, bila je samoobitavajuća opatica koja sa sebe nikad nije skidala mračnu, vunom satkanu koprenu. Kada je prilikom vrelog i ciljnog lutavluka nabasala na mlađahnog Bertodara punog životne iskre, otvorili su joj se posve novi pozamašni vidici. Bez obzira što je mladi ubodnik žilave figure bio sterilan, njihova ljubav je to posve ignorirala jer je njegova krjesovita mliječ postala hrana za strastvenu vezu. Otkada su spojili svoja žarišta više nikad nije oblačila monumentalnu koprenu vunama i krznima satkanu, pa je stoga svjetlo koje je kataklizmično ugledala zauvijek zamijenilo prijašnji otužni i čemerni mrak. Samo je ponekad znala navući tangošni veo preko uske siluete gojašnih usana, i to kad su se odmarali nakon ognjenih strasti u njenom rasjednom ložištu. Sa njima je živio i Vibor koji je jednom sasvim slučajno zalutao u taj kraj. Naravno kao nepoznat lik, ali su ga bez predrasuda primili k sebi zbog zadivljenosti njegovom mozaičnom i savitljivom figurom i mazohističnom simpatičnošću. Iako je na početku bio neka vrsta služitelja i dobrovoljnog zabavnjaka,  prigrljen je kao posinak, bar u treću ruku. Uglavnom, bila je to čudotvorna obitelj koja je mislila da sreći nema kraja i da su eroslovljeni od strane dalekih širina i dužina krajobraza.

Gledano kroz objektiv, ipak nije izgledalo sve tako tamno i svijetlo u tom vječno zavidnom zavičaju, što zbog potisnutih strasti koje su se počele javljati, što zbog nadolazećih nevolja sa bliskih prostranstava. Stoga jednog očekivajuće rutinskog dana, slađahna gospa je doživjela zastrašujući siluetni šok kada se nepoznato pleme divljaka spustilo sa mračnog humka i nasrnulo na okomicom erozovito ložište. Predstavivši se kao Čačkaličari iz Stepskog trničnjaka, ispljuskali su ubodnika Bertodara da si ne očvrsne zavidnu figuru jer bi onda njome traumatski prestrašio cijelu rulju barbara.

Među tim zadrtnicima mršoljevičarskog ukletog duha, Bertodar je bio neka vrsta urbanog mita koji se prepričavao jedva omogućenim generacijama zbog istospolnog plemena. Ali došlo je vrijeme kada su domoroci osjetili sa obronka mističnu aromu njegove tražene mliječi pa ih ništa nije moglo zaustaviti da prodru u Pilankinu sladnu kotlinu. Tajna je bila u tome da je pleme željelo njegov sterilni mistični mlaz koji je mogao ispunjavati i ekstazično zadovoljavati svaku vatronosnu siluetu, a da se ona ne oplodi iako to ubodnika nije zanimalo. A još k tome, bio je jedini desničar u tim poznatim krajevima što je igralo enormnu ulogu u suložništvu sa sada već traumatičnom gospom. I tako su Čačkaličari prodrli u erosovit njihov dom, usukano ga odvukli nazad u Stepski trničnjak na uraslom humku i potom ostavili šokiranu Pilanku i mladog tajnovitog Vibora u ložišnoj klisuri.

Gospini upekmeženi dani udarno su stupili na snagu netom nakon mliječnikove otmice te je počela dobivati sve duži riječni plač koji je cmoljio niz njen klanac uzbluđenosti. Zbog skliskog uskobraza oboljela je od sindroma nezadovoljene daždenosti pa je počela padati u sve dublju depresiju, ali u njoj je naposljetku ostalo nekim čudom malo nade koja će joj preokrenuti ostatak života. Nada, koja je bila jedina dlaka za spas da će jednog dana dobušnik Bertodar poklizati na edenovite dveri tjesnaca, nesvjesno je postajala istinska ljubav bezuvjetnosti. Samo ne prema otetom mliječniku, nego prema Viboru. Taj razgibni i dekadentni mazocmizdretar počeo je gajiti posebne osjećaje prema gospi još kad se uselio u dom. Bila je to ljubav na prvi ukliz, ali sa jedne strane zbog Pilankinog neotkrića. Na sreću, postao je zaslužan što gospa nije na sebe vratila vunenu koprenu zbog depresije, nego se naprotiv podala njegovim savitljivim plesovima u nizinskom ložištu. Osvojivši njeno povjerenje i postavši ljuljušnim utješnikom, dao joj je jedan prijedlog dvosjekle mačevnosti koji ga je mogao stajati postojeće sreće, iako je vjerovao u svoju minimalnost. Rekao je gospi da kad se već vrzmaju oko krašosnog ložišta ti domoroci, neka ih pokuša navabiti i zavesti pa će tako možda zauvijek izliječiti sindrom sa nekim Čačkaličarem. Tako bi saznala ima li lijeka, a ako i nema osveta bi bila slatka zbog oduzetog ponosa, jer joj samo određeni srodnik može podariti jedinstveni orgazam. Par nemilih znakova bilo je dovoljno da divljaci pokližu na vrata orošenog ložišta i sodomične igrarije bi već počele. Samo su se slijevali sa mračnog obronka na duetna grubosna općenja u lančanom balu gumenih smokinga, što je bio znak da ipak nisu bili barbari sa najnižeg stupnja kulture. Iako je skrivena garda čuvala i mučila ubodnika u trničnjaku, golema masa ljevičara je mesnoglavo uklizavalo i ubadalo Pilankinu prpošnu siluetu, ali ona nadonosna sreća u njima nije nađena. Svaki Čačkaličar je od sramote i ubijenog ponosa olabavio i pobjegao nazad na Stepski humak pa je stoga osveta bila ostvarena.
I dok se gospa još uvijek utapala u sindromu nezadovoljene daždenosti družeći se sa vrtoglavim Viborom, Bertodar je proživljavao bolna vremena. Premda su trnični ljevičari razbijali tupomesne šljemove o tome kako iz mliječnika izvući sterilnu mističnu esenciju i mučili ga da se prisilno nadigne, on ju je polako gubio. Razlog je bio nedostatak gospinog kanditnog ložišta u kojem je morao esenciju sumanuto trošiti i erosovito uskršnjavati. Bivšem dobušniku davno bakanalično svaštavilo se utopilo u tada beskrajnom ništavilu i kada je ljevičarsko pleme shvatilo da nema rezultata, protjerali su ga u nepoznata oblostranstva. Odlutao je u siromašni tmurluk gladi, skrojen od tajnovitih oblih i nizinskih strija koje mu počeše žderati duh intimni. Lutavluk mu je gladni trajao devedeset i šest čestih dana i rijetkih noći koji je pojeo cijeli put od Stepskog trničnjaka preko čudnog začepljenog zdenca do sjevernih neznatnih vrleti. Kad je došao pred dvije visinske skladne stijene nevjerovatne zlatne glatkoće, nekakav čudesan osjećaj ga je potaknuo da se popne na to krasno gorje. I tako se počeo propinjati uz svijetlu baroknu goru, polako uz jednu kao neki ekstravagantni oblinaut. Ugledavši kasnije vrh, od tolike nevjerovatnoće dobio je erektivni šok kojeg nije doživio još od sretnih vremena sa dragom Pilankom. Jedva je zagrlio tu čudesnu česmu od šoka da se ne otkotrlja nazad na čistinu. Kad je vidio da izvire mistična mliječna esencija, nabio je tupu glavu i počeo se od žednog lutanja napijati bez prestajanja. Nije mu bilo dosta kad je prestalo izvirati pa se preko jarka popeo na drugu vrlet i obgrlio drugi čudesni izvor da se naloče te tekućine. Nalivši se i okrenuvši prema južnim oblostranstvima, vratio se stari životni krijes u povratku na gladoprpošnu poljanu. Samo što se Pilankina nada za njegov dolazak pretvorila u novi kristalni izvor sreće, zvan kao utješnik Vibor. Iako je u njoj ostala možda sitnica patničkog čemera, našla je ovisničku sreću u vazda potentnom i zagibnom posinku bez kojeg ne bi preživjela staru bol. Noći su joj bile nepojmljive jer bi tangošni veo bio udažden od slađahnog plača, pa je stoga za nju uvijek bilo svjetlo ma koje god bilo doba dana u stvarnosti. Samo tako ju je Vibor mogao tješiti i krijesiti svojim savitljivim plesovima u nizinskom vrtu kotline. Njihovim zbližavanjem i rastom nutrinske vatre, s vremenom je nestao enormni sindrom jer je ta umjetnička duša uveseljavala voljenu gospu toliko da joj se rumenozna silueta putenosti sušila kad je god poželjela. Ali kad se najmanje nadala u vrijeme plesnog češkanja dogodilo se ono neizbježno. Isprva Čačkaličari vidješe mliječnika kako se provlači kroz trničnjak pa započeše potjeru koja ni u čemu nije slutila na dobro. U edenovitoj kotlini plačljivog nizostranstva, Bertodar je poklizao na nekoć bračne dveri nasmiješene okomice i otvori ih voljena gospa u vrijeme siluetnog plesa sa dočešnikom Viborom. Obli je dažd nevjeričnog šoka te obgrli svog virtuoza krašokanditnim usnama što se cunamijevski omokriše. Stojeći pred miomirisnim dverima, očvrsnuto tvrdoglavi desničar dobi napadaj u kojem je namlazio cijeli erosoviti dom. Dok se u isti tren nabodoše ludi Čačkaličari i od ljubomore ubiše Bertodara topovskim pljuskama. To domorodačko i praznovjersko pleme jednostavno nije moglo podnijeti da gospa ima dva suložnika koji bi je zadovoljavali u bekrajnim strastima, a oni da vazda budu istospolni samotnjaci bez novog naraštaja. Bilo kako bilo, izgleda da je mliječnikovo pijančevanje na sjevernim vrletnim česmama ostavilo traga i to ne bilokakvog, nego dapače sudbonosnog. Iako se cijela sfera gospi od Rumiza srušila na usne od smrtomliječnog snošaja, nije doživjela ni tugu ni očaj. Naprotiv, blisko platonsko češkanje sa Viborom otvorilo joj je po drugi put u životu nove horizonte. U sićušnom trenu između Bertodarovog ekstazičnog mlaza i smrti, dobila je vatronosnu energiju koja će joj zasvagda ubuduće darivati ljekoviti snošaj sa posinkom pa tako ljubavna žarišta neće biti tjelesno siromašna i prazna. Sve u svemu, nakon neočekivane šokantne smrti i domorodačke migracije, Pilanka i samoprozvani markiz savitljive vrtoglavosti se počeše krijesiti hedofilski silovito u vremenski beskraj. Naravno, i živješe oni tako rotirstveno i spretno dok ne naletiše na crnog i naoštrenog berača života na ivici živoplamenitih nota.

Darko Ždralović