Andrej Boka (1985. Subotica) je filmski reditelj i scenarista iz Srbije.  Završio je Višu poslovnu školu Beograd, smer- medjunarodni marketing. Nakon par kratkometražnih filmova,  2008. godine završava i prikazuje svoj najozbijniji projekat do tada, film “33. Dan”. Novembra 2012. godine završava kratkometražni film "The tale of the wall habitants", koji je osvojio brojne nagrade na svetskim festivalima i skrenuo pažnju javnosti na Andrejev neosporan talenat i specifičan autorski pečat.
Upoznajte Andreja Boku...

HC: Prvi film koji pamtiš?
AB: Prvi film koji mi ostao duboko urezan u sećanju je „It“, po romanu Stivena Kinga. Nakon tog filma sam užurbano prolazio pored crvenih balona, školskog kupatila i kanalizacionih otvora.

HC: Kako si došao do svoje prve kamere?
AB: Prvu kameru sam pozajmio 2005. godine od moje devojke i ubrzo nakon toga sam počeo sa snimanjem filma „The Chain“. To je bila kućna kamera, marke „Sony“, koja je snimala na kasete. Najveći problem je bio to što je baterija držala samo par minuta, pa smo sklopili neku skalameriju sa malim akumulatorom, koji je visio sa kamere. Nije bilo baš najpraktičnije rešenje, ali smo na kraju uspeli snimiti film.  

HC: Ko su tvoji uzori?
AB: Mogao bih da kazem da mi je u filmskom smislu uzor Stenli Kjubrik. Uvek mi je bila fascinantna njegova opsednutost detaljima, a takođe i način na koji je tretirao svoje filmove.

HC: Svojim prvim dugometražnim filmom ''33. dan'', skrenuo si pažnju na sebe i osvojio nagradu na prestižnom ''New York International Independent Film and Video Festival''. Kako si došao na ideju da snimiš taj film?
AB: Uvek snimam filmove koje bih voleo da gledam, pa sam tako uradio  i ovaj put. Tema se nekako sama nametnula, pogotovo iz razloga što je u našem okruženju bilo mnogo porodica koje su vrlo slične porodici iz filma.

HC: Tvoj najnoviji film ''Priča o stanovnicima zida'' (o kome smo već pisali), je tokom ove godine osvojio veliki broj nagrada na brojnim svetskim festivalima. Šta je po tebi ključ uspeha dobrog filma?
AB: Mislim da ne postoji konkretna formula, prvenstveno iz razloga što je film subjektivni doživljaj gledaoca. Ako zanemarimo tehničke aspekte filma, mislim da je najbitnije da autor iskreno ispriča datu filmsku priču i da veruje u ono sto radi. 

HC: Da li bi posebno istakao neko festivalsko iskustvo?
AB: Svaki festival je priča za sebe, tako da ne bih nijedan posebno izdvojio.

HC: Kakva je, gledano iz tvog iskustva, uloga lokalnih kulturnih insitucija na formiranje jednog umetnika? Kakva je tvoja saradnja sa institucijama kulture u Subotici i okolini?
AB: Mislim da je vrlo važno da lokalne kulturne institucije podrže mlade umetnike i da im olakšaju proces stvaranja . Kao ni bilo gde u Srbiji, ni u Subotici situacija nije sjajna, ali ipak postoji par gradskih institucija koje podržavaju mlade u nastojanjima da se umetnički izraze. Što se mene tiče, imam relativno korektan odnos sa kulturnim institucijama u gradu i naravno, njihova podrška mi olakšava proces produkcije filma .

HC: Koji su tvoji dalji planovi?
AB: Trenutno sam u pripremi za snimanje novog kratkometražnog filma. Snimanje počinje sredinom marta. Ekipa je već okupljena, sredstva su manje više obezbeđena, tako da se nadam da će film biti gotov negde do avgusta.

HC: Tvoj savet mladim kolegama?
AB: Verujte u ono što radite.

Na kraju pogledajte film "Priča o stanovnicima zida".

Sa Andrejem razgovarao: Mladen Milosavljević