Posle ovakvog naslova, nastavak teksta nije ni potreban. Poenta je da sam, tih davnih i po zlu čuvenih devedesetih, kad se pravi horor sastojao u činjenici da keva i ćale rade za platu reda veličine od 3 do 10 maraka, da su rafovi u prodavnicama prazni, a TV "Dnevnik" snimke sa raznoraznih ex-Yu ratišta servira baš u vreme porodične večere, prvi put u rukama držao roman Klajva Barkera. Istog onog za koga je Stiven King, krajnje kolegijalno, izjavio da je video budućnost horora upravo u njegovom, Barkerovom liku i delu. Moj stariji burazer je studirao u Nišu, i doneo jednog dana kući prva tri dela legendarne zbirke horor priča pod nazivom "Knjige Krvi".

Bio je to šok od koga se nikada nisam sasvim oporavio. Bilo je to izdanje "Znak Sagite", ili tako nešto zloslutno, ono sa plavim koricama i ilustracijom koja kao da je izašla iz najgorih noćnih mora scenarista Dilana Doga, recimo. Takav horor, do tada, nisam upoznao. Vredeo je višestruko u odnosu na mizeran iznos dinara koje je burazer dao da bi kupio te knjige od nekog uličnog prodavca. Priče poput "Jetering i Džek", "Sin Celuloida", "Ponoćni Kasapski Voz"...držale su mi pažnju kao ništa do tada. Bilo je to prvi put da čitam delo autora koji je, sasvim i nedvosmisleno, na strani zla. Uostalom, čitajući strašnu, ali i vrlo duhovitu priču o demonu Jeteringu i flegmanu Džeku, čiju dušu nesrećni demon treba da pokupi, susreo sam se sa najzabavnijim pristupom hororu ikada, kao i jednom od najboljih priča koje sam uopšte pročitao. "Que sera sera", Džekov životni moto, bez obzira na to da li je zatekao zenu sa drugim muškarcem u krevetu, ili su mu jabuke ispale iz kese na pod, toliko je iritantan, da šta god Jetering pokušavao, pokušava uludo. Čitaš, i prosto NAVIJAŠ za jadnog demona. 
Druge priče su kudikamo krvavije i mračnije, poput Sina Celuloida, gde se kriminalac skriva od potere u stari bioskop, gde umire od raka, ali...hmmm...rak upija vibracije sa platna i nastaje biće koje je i Merilin Monro, i Džon Vejn i monstrum najgore vrste, sve po potrebi... Kasnije sam našao i druge nastavke "Knjiga Krvi", i otkrio priču "Candyman", po kojoj je snimljen istoimeni horor film. Isto je urađeno i sa "Rawhead Rex", " Ponoćnim Kasapskim Vozom", kao i naslovnom pričom, "Knjiga Krvi". 
Verujte, čitajući sav ovaj izmaštani užas, barem na trenutke sam uspevao da zaboravim onaj pravi, koji me čeka napolju. Čak se i jedna od priča, "U Bregove, Gradovi" bavila dvojicom homoseksualaca na proputovanju Jugoslavijom. Nesrećnici. Dok su moji vršnjaci u inostranstvu, verovatno, čitali "Vinetu", Karla Maja, putovali po svetu i živeli detinjstvo, meni je Barker otvorio vrata jedne mračne percepcije. I, gle čuda, izadjoh iz te užasne dekade relativno neokrnjenog duha. Hvala, Klajv!
PS. Radoznali, bacite pogled i na prikaz njegove knjige "Kradljivac Večnosti".
Milan Katić