O cuvenom remek-delu "Alan Ford", genijalnog dvojca bez kormilara, Magnusa i Bunkera, bilo je toliko reci da se ja, ovom prilikom, ne bih na njemu zadrzavao. Ponekad mi se cini da je svako ko je u zivotu procitao barem dve epizode "Alana Forda", nasao za shodno da nesto o njemu i napise. Moja paznja je usmerena ka manje poznatom, a podjednako maestralnom delu devete umetnosti, plodu saradnje pomenute dvojice - "Maxmagnusu". 
Nastao 1968., ovaj strip, i njegov glavni (anti)junak, kralj Maxmagnus, dobili su ime spajanjem pseudonima autora, Maxa Bunkera (scenariste, za one koji to mozda ne znaju) i crtaca Magnusa. Kod nas se pojavio osamdesetih godina, u izdanju na kome je, umesto Magnusa, crtez radio Leone Cimpellin. Ovaj strip me je "dobio" na prvo citanje, kad sam bio premali, i to najvise zbog njegove socijalno angazovane tematike, jetkog humora i vremenske lokalizacije radnje - mracni srednji vek. Zapravo, sa izuzetkom Hermanovog serijala "Tornjevi Boa Mori", ovo je NAJMRACNIJI prikaz mracnog srednjeg veka u stripu, samo u okviru humoristickog stripa. 
Na prvoj tabli prvog broja stripa koji je izasao kod nas, vidimo obrise zamka kralja Maxmagnusa, i gavrana koji se nadneo nad vesala. Odmah zatim, vidimo natpis koji objavljuje da je poslednji dan da se plati "porez na siromastvo". Zvuci kao nesto sto nasim politicarima jos nije palo na pamet... Jedan od okupljenih, invalid bez nogu, komentarise: "Kad ce vec jednom uvesti porez na noge, da barem nesto ne moram platiti"? Imate sliku o cemu ovde razglabam. 
Galerija likova je prosto fascinantna, od nezainteresovanog tiranina Maxmagnusa, izgubljenog u svojim mastanjima, muzickim sklonostima i neumerenosti u jelu, preko zene mu rospije, ruzne kcerke koju je nemoguce bilo kome uvaliti za udaju, dvorske vestice Harpije i carobnjaka Trube, do lopova Drpige - bednika koji je stomak napunio tek kad je dopao zatvora. I, meni i svima ostalima najdrazi, ministar finansija. Fizicki neodoljivo podseca na Boba Rocka (koji je saljivi autoportret crtaca Magnusa), samo sto ima bradu i nosi odoru crnu kao i humor ovog stripa i vremena koje on opisuje. I tu je kraj bilo koje paralele sa "Alanom Fordom" koju cu ovde povuci, jer sam na pocetku teksta naglasio da mi to nije namera. Naime, ovaj strip je, pomalo nezasluzeno, zaboravljen od strane svih osim najtvrdjih strip fanova. 
Ministar finansija mi je vremenom postao sinonim za sve ljude na njegovoj poziciji, u svim politickim sistemima u kojima sam do sada ziveo. On je kleptoman, prevrtljivac, srebroljubac... On je realnost. Tu su i veciti zaverenici, Cetverooki, Gnok i Stil, koji, u toku serijala, zbacuju kralja sa trona i cine trijumvirat na vlasti, ali ne vladaju nimalo bolje od svog prethodnika. Ministar finansija, logicno, ostaje i u njihovoj vladi. Tu je i nesrecni kralj od Zakrpe, i njegov sin, princ koji treba da ozeni incidentno neprivlacnu Maxmagnusovu kcerku. Desavaju se prevrati, opijanja, obzderavanja, smrt od gladi, prevare (tipa cudotvornog jezera, ideja minista finansija, naravno), pogubljenja, porezi... Desava se teska parodija politike i zivota, uopste. Poenta? Pa, recimo ona iz broja 17, kada, nakon pobune protiv kralja, jedan od stanovnika komentarise natpis na zidu koji kaze: "Bilo nam je bolje kad nam je bilo gore". On na to kaze: " Znate sto cu vam reci? Taj ko je to napisao je imao pravo!"

Milan Katić