Die Hard (2008) slovi za akcioni klasik, i, u okviru žanra, i celokupne američke kinematografije, ispunjava svoju ulogu poprilično kvalitetno. Samo svođenje originala na buddy cop akcionu komediju sa elementima špijunskog trilera, sa neke strane i rezonuje sa čitavom tom „pustite Brusa Vilisa da spasi stvar“ spikom, ali, sa druge, realnije strane, predstavlja rušenje čitavog originalnog koncepta, i zamenu istog efektima, i drugim holivudskim trikovima koji bi trebali, u što sam siguran da neće, da namame novu hordu ljubitelja filmske akcije u bioskope.

Sam početak filma je jednostavno nepodnošljiv, a scena taksiste koji peva Frenka Sinatru ostarelom Policajcu u potrazi za sinom koga nikada nije imao je jednostavno tragikomična. Stvari idu od lošeg ka gorem kada Film prestaje da liči na film, a postaje nešto nalik na malo realističniju kompjutersku igru. Patetika se nastavlja kroz čitav film, kao potraga jedne izgubljene kinematografije za smislom, koji je odavno izgubila, onog trenutka kada je počela da traži svoju novu snagu u rimejkovima, romkomovima, i nezavisnom arthouse filmu.

Filmovi slične provincijencije (Peacemaker npr.) već su se snimali, a primenjivati staru formulu u novom vremenu ravno je finansijskom samoubistvu, čega sponzori filma sigurno nisu svesni, a niti gledatelji, koje zanima jednokratno popcorn iskustvo, a kome se neće kasnije vraćati. Ovo je spekulativna fikcija, i, kao i sve što je spekulativno, ostaje nedorečena.

Ako amerikanci zaista ovako zamišljaju Rusiju i ruse, moramo se zapitati kuda ovaj svet ide. Ovaj film je slika dela američkog društva-koje izgleda lepo spolja, ali je šuplje iznutra. Kao takav, van svog vremena, irelevantan, i pomalo zao, on ne može služiti ničemu, osim tome da vidite da li je ostareli Vilis i dalje sposoban da iznese ulogu.

Sad bar znamo da je Holivud ostao isti, ako ništa drugo. Fabrika peska i magle, a ne snova.
1/5

Ilija Đurđanović