Da nedostatak novca ne predstavlja nužno prepreku na putu do stvaranja umetničkog dela, svojim primerom nam je pokazao mladi sineasta Branko Radaković. U jeku medijske afere oko ukidanja državnog budžeta namenjenog razvoju kinematografije, Radaković se pojavljuje sa, ni manje ni više nego, dugometražnim dokumentarnim filmom snimljenim bez budžeta (mada i pre je odlično funkcionisao bez materijalnih sredstava). 

Tokom čitavog trajanja filma (99 min) autor nas, između ostalog, zahvaljujući dinamičnoj i alegoričnoj montaži rađenoj u maniru velikog majstora montaže Slavka Vorkapića, neposredno uvlači u jedan svet surove svakodnevnice, sagledane i promišljene iz vizure, tzv. malog čoveka. Tematska aktuelnost u pogledu isticanja društvenih i socijalnih neprilika vremena u kome živimo, čini da se gledalac, neposredno i bez ustezanja, oseti delom priče i poistoveti sa akterima. Na ovaj način se granica na relaciji stvaralac – umetničko delo – publika, briše ili naslućuje tek u fragmentima, što predstavlja samo jedan od kvaliteta ovog slojevitog filma. Autorski pečat, inače odlika velikih reditelja, prisutan u jednom od Radakovićevih predhodnih filmova (Glas Božiji u narodu), vidljiv je i ovde. Ako bi elemente ovog dokumentarca, gledano sa aspekta istorije filma, poredili sa nekima od klasika sedme umetnosti, moglo bi se štošta zaključiti. Po senzibilitetu, podseća na neke od naslova Živojina Pavlovića, kao i na rane dokumentarce (mada se slobodno može reći i Rane radove) Želimira Žilnika. Montaža, kao što je već rečeno, na radove majstora montaže Slavka Vorkapića, a naročito na njegov rediteljski prvenac Život i smrt holivudskog statiste, 9413 (The Life and Death of 9413, a Hollywood Extra) iz 1928. godine. Ovaj i Radakovićev film moguće je porediti i na nivou same ideje, budući da i jedan i drugi za temu imaju pojedinca, ili grupu pojedinaca, involviranih od strane društva u jedan beskonačan Dan mrmota koji se, u slučaju Vorkapićevog klasika, prekida tek smrću protagoniste. Ako bismo govorili o smelosti ovog dokumentarca koji nam jednim, sa aspekta novijeg domaćeg filma, svakako netipičnim filmskim jezikom, priča jednu tipičnu i svima nama dobro poznatu priču, uporedio bi ga sa rediteljskim debijem Žan-Lik Godara, Do poslednjeg daha (A Bout de Souffle) iz 1959. I jedan i drugi film, na jedan inventivan i smeo način, govore o ljudima i njihovom pokušaju da nađu izlaz iz situacije u kojoj su se našli. U Godarovom filmu, kao uostalom i u filmovima ranije pomenutih autora, protagonista izlaz nalazi u smrti, dok se Radakovićevi junaci protiv nametnutih stega bore svojom umetnošću i optimizmom (npr. imamo odličnu scenu sa izmaštanim uljem na platnu). Kao što je poznato, Godarov debi je označio početak, tzv. ''novog talasa'' u francuskoj kinematografiji. Iskreno se nadam i verujem da će i Kultura cveta, u skladu sa svojim naslovom, ali pre svega zahvaljujući nesumljivom kvalitetu i stvaralačkom potencijalu samog autora, označiti neki novi kulturni talas u našem filmu. 

Međutim, poenta samog filma, gledano sa aspekta društveno istorijskog konteksta posebno naglašenog u stavu ministarstva za finansije, istaknutog na početku teksta, mogla bi da glasi da, umetnost uvek nađe svoj put, bez obzira na nedostatak sredstava i otežavajuće okolnosti. Branko nam je svojim primerom pokazao da se jedna, itekako složena i ozbiljna priča, može ispričati bez pominjanja velikih budžeta, cifara i fondova, i da je moguće fokusirati se na umetničko delo, oslonjeno isključivo na viziju, umeće i malo narodne mudrosti. A narodna mudrost lepo kaže: Reči uče, primeri privlače. 

Mladen Milosavljević