Dvorišni prozor je film snimljen 1954. godine u studiju Paramount Pictures, i važi za jedno od remek dela Alfreda Hičkoka. Film je značajan kao prva rediteljeva saradnja sa montažerom Džordžom Tomasinijem (jedan od najbližih Hičkokovih saradnika) sa kojim će nastaviti da radi na nekim od svojih najboljih filmova poput Psiha, Vrtoglavice, Sever-severozapad i Ptice. Scenario za film je, po kratkoj pripovetci Kornela Vulriča, napisao Džon Majkl Hejs. 
Dvorišni prozor nam daje uvid u nekoliko dana u životu fotoreportera L. B. Džefrisa (Džejms Stjuart) koji pošto se povredi snimajući auto-trku ostaje zatočen u svom stanu sa nogom u gipsu. Vreme provodi, što u prepirci sa svojom devojkom, modnim konsultantom, Lizom Frimont (Grejs Keli), što posmatrajući komšije kroz prozor svog stana koji gleda na zadnje dvorište okruženo zgradama. Među komšijama koje posmatra su jedna balerina, mladi kompozitor, par tek venčanih mladenaca, stariji bračni par, trgovac i jedna usamljena žena koju Džefris zove gospođica usamljenih srca(Miss Lonelyhearts). Pored Lize uz Džefa vreme provodi i Stela, starija medicinska sestra poslata iz osiguravajućeg društva da se brine za njega i sprema mu hranu. 

Dokonom Džefu jedne večeri pažnju privlači čudno ponašanje komšije trgovca koji više puta u toku noći napušta stan sa koferom. Ubrzo zatim Džefris primećuje kako u stanu više nema trgovčeve žene i on počne da uobražava kako je trgovac zapravo ubio svoju ženu. Liza i Stela u početku ne uzimaju ozbiljno Džefrisove priče, ali kako vreme protiče one počinju zajedno sa njim da prate ponašanje suseda. Zagriženi fotograf posmatra komšiluk dvogledom, da bi zatim to činio kroz fotoaparat sa velikim zum objektivom. Ne okleva ni da pozove svog prijatelja detektiva Tomasa Dojla da istraži stvar, a ovaj iako skeptičan prema Džefrisovoj priči pristaje da mu pomogne. Pošto prikupi neke osnovne informacije o trgovcu Torvaldu, detektiv uspeva da nakratko odagna sumnju Lize i Džefa koji ubrzo zatim kreću u svoju sopstvenu istragu. Liza pravi napor da sruši predrasude koje Džef ima prema njoj tako što pokazuje svoj avanturistički duh provaljujući kroz prozor u trgovčen stan, gde pronalazi venčani prsten njegove žene (dokaz počinjenog zločina) i gde kasnije biva uhapšena zbog provale. Ovom prilikom trgovac otkriva da biva posmatran iz zgrade preko puta i odlazi da se obračuna sa Džefom, koga u poslednjem trenutku spašava grupa policajaca na čelu sa detektivom Dojlom. 

Karakteristična stvar za ovaj film je to što je (ako se izuzme nekoliko kadrova sa samog kraja i scene koja uključuje smrt psa) u celosti snimljen iz jedne prostorije, odnosno stana glavnog junaka. Gledalac je tako poistovećen sa junakom i zajedno s njim uvučen u ulogu voajera i to duplog, jer uz ono što glavni junak posmatra, gledalac posmatra i samog junaka. Hičkok se u više navrata ograničavao na svega par lokacija u svojim filmovima. Pozovi M radi ubistva se odvija u jednoj kući, dok je Konopac snimljen iz jednog kadra u jednom stanu. 

Kako već u jednom remek delu ništa nije slučajno, svaka intervencija reditelja ima jedno ili više značenja. Sam naziv filma budi znatiželju koja je više nego poželjna u slučaju trilera. Dvorišni prozor ili približnije originalnom nazivu zadnji prozor, sugeriše na pogled u nečiju privatnost, na pogled u jedan tajni svet, na jedan zapravo nepristojan, društveno neprihvatljiv pogled. Naziv filma predstavlja sredstvo (prozor) koje omogućava takav pogled. Dvorišni prozor u ovom filmu postaje pandan kinematografskog iskustva. Kao što dokoni Džefris gleda kroz svoj prozor u živote drugih ljudi, isto tako mi plaćamo bioskopske karte da bi društveno prihvatljivo virili u tuđe živote. Taj prozor je dakle metafora za bioskopsko platno. Bioskop je mesto gde mi zadovoljavamo svoju znatiželju. Džefriz je tako ovde u ulozi reditelja i gledaoca. On zapravo predstavlja jednog poželjnog, radoznalog gledaoca. Njegova znatiželja zapravo određuje ono što ćemo mi u filmu videti, a ono što njega zanima, zanima I nas. Uzeći sve ovo u obzir nije čudno da je ovo jedan od najboljih Hičkokovih filmova jer je ovo zapravo film o filmu. Dvorišni prozor nas zapravo podseća kako smo došli do pokretnih slika, i iz kakve potrebe, znatiželje, čoveka je film i nastao. 
Vreme u filmu teče linerno, dok su scene povezane elipsama u vidu klasičnog zatamnjenja i odtamnjenja. One se koriste da povežu veće celine u razvoju priče kao i da ubiju vreme tokom nekih sitnih radnji kao što je naprimer Lizino presvlačenje. U ovom smislu kao vremenski skokovi zgodno su iskorišćene Džefrisove učestale dremke. 

Nije čudno što je prvi kadar upravo kadar prozora iz naslova filma, i ne bi otišli predaleko kad bi podizanje roletni doživeli kao asocijaciju na otvaranje blende. Ovo opet nije urađeno rutinski več je zadnji prozor podeljen na tri prozorska okna sa tri uzane roletne koje se jedna po jedna skupljaju i otkrivaju pogled u dvorište zgrade. Asocijacija sa pripremom kamere za snimanje je neizbežna. Sa svega nekoliko kadrova sa početka filma Hičkok nas upoznaje sa junakom i uvodi u priču. Trifo pominje koliko je ovo za njega primer jedne pragmatične i fascinantne ekspozicije. Jednom vožnjom kamere dobijamo uvid u dvorište, Džefrisove susede, samog Džefriza dok nam graške znoja na njegovom čelu govore da je leto u punom jeku. Krupnim planom termometra dobijamo i tačnu temperaturu, a zatim se švenkom vraćamo u dvorište i bolje upoznajemo susede. Jednim pokretom kamere Hičkok upoznaje sa najbitnijim karakteristikama junaka. Prvo snima Džefriza kako u pidžami sa nogom u gipsu sedi u kolicima kraj prozora, onda u kadar ulazi gotovo rasparčan fotoaparat, a zatim i slika sudara na auto trkama koju slede fotografije raznih nesreća, jedan nov fotoaparat i negativ portreta neke žene, kraj koga se nalazi štos novina na čijoj je naslovnoj strani pozitiv istog potreta. Ovako, na samom početku filma saznajemo ime glavnog aktera, kraj u kom živi, njegovo zdravstveno stanje, njegovo zanimanje i čak sa uramljenim negativom neke starlete je podcrtan njegov blago ironičan odnos ka ljubavi i ženama. 

U sledećoj sceni dok Džefris razgovara sa svojim urednikom, Hičkok uspostavlja manir kojim će se voditi do samog kraja filma. Dvorište snima isključivo subjektivnim kadrom, dok je objektivac zadužen za scene u stanu. Glavni princip kojim se reditelj rukovodi je da snima Džefrisa koji gleda, ono što on vidi i njegovu reakciju na ono što vidi. U razgovoru sa Trifoom Hičkok ovo naziva najčistijom idejom filma i poziva se na Pudovkina koji istu stvar pominje u svojoj knjizi o montaži kada govori o svom učitelju Kulješovu. 

U ovim reakcijama mi se zapravo upoznajemo sa Defrisovim pogledom na svet. Dvorište njegove zgrade predstavlja jedan mikrokosmos sa različitim ljudima, porodicama i kroz Džefrizove reakcije možemo čitati njegov emotivni doživljaj stvari koje se u dvorištu odvijaju. Ovim reakcijama Hičkok familijarizuje publiku sa junakom i sadi u gledaocima prve simpatije prema njemu, što je vrlo važno budući da jedan voajer nije najzahvalniji protagonista, jer bi kod nekih mogla da postoji moralna barijera u empatiji sa njim. Iznenadni prilazak Džefrizove devojke je snimljen iz subjektivnog kadra, i čini jedan od svega nekoliko izuzetaka u odnosu na objektivan kadar koji dominira scenama u stanu. Tokom celog filma su scene u stanu su suprotstavljene scenama u dvorištu i stanovima komšija. 

U prvoj polovini filma se da primetiti da je Džefriz tendenciozno hladan prema svojim gostima i da čak i u njihovom prisustvu gleda ka dvorištu i zanima se za situaciju napolju. Ceo film tako predstavlja jedan preloman trenutak u životu glavnog junaka. Tačku u kojoj se postavlja pitanje da li će nastaviti da se bavi tuđim životima ili će se okrenuti svom. Ova utamničenost je tako Džefrisovo poslednje utočište u odbrani svog pogleda na svet. Njegovo istraživanje slučaja sa ubistvom žene je neka vrsta poslednjeg dečačkog hira pri čemu je dečaku vrlo važno da pokaže da je u pravu. Prvi objektivac u dvorištu predstavlja scena kad se pronalazi beživotno telo psa. Ovaj postupak nam postaje jasan pošto se scena završava kadrom trgovca koji puši u svom stanu ne zanimajući se za situaciju vani, što je prvi jasan znak njegove umešanosti u zločin. Ovo je mesto kada i ostali likovi kupuju Džefrisovu priču. 
Kao što je objektivan kadar jasan znak u dvorištu, tako se subjektivac u stanu pojavljuje u dva značajna momenta. Prvi je kada se pojavljuje Džefrisova devojka, a drugi kad se pojavljuje ubica. Ovo upućuje i na žanr filma koji je triler sa karakteristikama romantične komedije. Pre samog kraja filma i vraćanja u manir uspostavljen na početku, još jedan objektivac ruši koncept snimanja dvorišnih scena. U pitanju je scena kada Džefris pada sa prozora zgrade. Pošto ga trgovac napadne i baci kroz prozor, bioskopsko platno (prozor) se simbolično cepa i Džefrisova iluzija se ruši. Ljudi koje je on posmatrao iz prikrajka se sada okreću ka njemu. Dramski naboj ove scene je pojačan ubrzanim kretanjem komšija koji izlaze na svoje prozore. Ovo je trenutak kada se uloge zamene. Kako uloga Džefriza i trgovca, tako i ostalih komšija spram glavnog junaka. Poslednje scena je kao i mnoge druge snimljena farom iz dvorišta ka stanu i predstavlja pomirenje Džefrisa i Lise, odnosno happy end u kom su obe strane zadovoljene, Džefris koji je isterao svoj hir, i Lisa koja je pokazala kako može da mu parira.

Adrapovac