Probudio me je telefon. Loše sam spavao. „Gde su to pogrešile svevišnje sile kad su me od čudnih nekih čestica pravile“, bila je rečenica koja se iz sna iskrala u svest i pomešana sa milion nepovezanih misli dominirala nekoliko sekundi. Desna noga mi je visila sa kreveta i uporno naređivala telu da se pokrene i odgovori na poziv.

„Halo“, procedio sam jedva čujnim glasom u telefon koji je prethodnih dana otac sa Krupsovim blenderom i gomilom stvari dovukao kući sa buvljaka. Sve skupa nije koštalo više od jedne ulaznice za humanitarni koncert. Čudna neka vremena.

„Je l' si dobro? Šta si to sinoć radio po gradu? Javili mi malopre.“ Vidno zabrinutim tonom brundao je Miša u slušalicu.

„Nemam pojma o čemu pričaš.“ Smireno sam odbrusio iako sam negde duboko krio onaj bedni osećaj griže savesti  koji mi već oko sedam ujutru, nakon prvog buđenja nije dozvoljavao da se spokojno uspavam.
„Ne znaš da te je hitna dovezla kući?“ nastavio je Miša u svom čudnovatom maniru.

Slušao sam iako mi je čitava koncentracija bila usmerena na regulisanje centrifuge u glavi i flore i faune u stomaku.

„E pa osećam se malo mamurno i poslednje čega se sećam je da smo se ti i ja rastali kod mosta.“

„Kažu na vestima, medicinski fenomen u Nišu. Nakon podletanja motora pod kamion mladi N.M. iz Niša preživeo i pucnjavu koja se dogodila ispred Niške tvrđave a u kojoj se našao kako bi zaštitio psa. Ovde se neko gadno sprda, jer stoji tvoja slika, a i inicijali.“

„Misliš da su me pucali. Pa moguće je... Al' odakle mi motor? Neko nas gadno zajebava...“

...

Našo sam se sa Mišom kasno popodne u kafani gde već duže vreme negujemo svoju mikropoznatost. Upravo odatle počinje naš večni put ka slavi. Ne mislim pritom na onu jeftinu sezonsku popularnost. Miša i ja težimo da rame uz rame sa Dostojevskim posthumno ostanemo da pijadestalu. Ako je uopšte posthumnost u našem slučaju moguća. Videćemo kad preguramo avgust. Već uigrani običaj je da ako se u kafani nađemo pre sumraka umesto vina naručimo pivo. Razgovarali smo iz vizure budućnosti i naizmenično pokušavali da dođemo do suštinskog pitanja našeg identiteta. Meni već dugo to ne polazi za rukom. Pošto su stručnjaci, čak i oni koji to stvarno jesu, odavno odustali da proniknu u moju ličnost oslanjam se uglavnom na priče koje o sebi čujem. Tvrdoglav, infantilan, balav, đubre, kul lik, snalažljiv... Improvizator. Prepričavao sam ih i te večeri Miši koji je u nekima prepoznao sebe. Upoznavanje je prekinuo dekica sa sedom bradom starom nedelju dana i sivim pantalonama. Iza tamnih okvira naočara za vid krila se istina grada Niša koji polako nestaje pod najezdom asfalta i nekulture. Zvao se Aca. Koreograf folklora koji je studije završio na sveučilištu u Zagrebu. Svirao je harmoniku na matineima i igrankama šezdesetih godina. Zanimljiv tip. Ispričao nam je sasvim kratku priču koja je trajala koliko i čaša soka od jagode.

„Ne pijem alkohol od kada me je na proslavi godišnjice Čegarske bitke pogodio top.“ Ta priča mi je iznenada ulila dozu ludorija u krv i adrenalin je sam pojurio u glavu.

„Jebote, sedim sa koreografom koji ne pije jer ga je pogodio top“, odlučio sam da te večeri mora da se desi nešto veliko.

„Mišo, večeras je vreme za veliko delo. On je preživeo topovsku granatu. Moraću da testiram svoju besmrtnost.“



Aca se zahvalio na razgovoru i napustio nas. Smejali smo se i u neverici pričali o iznenađujuće čudnom starcu. Bilo je već prilično kasno i u vremenskom i u promilskom smislu. Miša je pošao da se nađe sa Marijom. Išli smo zajedno do mosta. On je skrenuo levo, a ja sačekao još dva minuta trudeći se da ugledam nekog ko bi svedočio o mojim budalaštinama koje su se naslućivale u mom pogledu. Marko kaže da me je trenutak kasnije pokupio hondinim motorom koji je pravljen za najsuludiju moto trku - Dakar reli. Odvezli smo se do Čegra. Bio sam pomalo srećan jer ću svega dva sata nakon Acine priče moći da vidim mesto gde je ludi starac u mirnodopskom periodu zaradio geler.

„Aj' mi daj da okrenem jedan krug, znaš da mi je to omiljeni motor!“ rekao sam glasom koji se tukao sa plesnivim pivskim zadahom i slabo začinjenim maslinama.

„Samo pazi kako voziš“, odgovorio je zlovoljno vadeći ključeve iz džepa.

Jurio sam u pravcu Niša ne obraćajući pažnju na vozila koja su se kretala iz suprotnog pravca. Kamion koji je bio parkiran na ulici imao je za zadatak da ponekad neki mladi par skloni od pogleda znatiželjnih prolaznika. Neretko se iza cirade čulo stenjanje i podrhtavanje. Moguće da je hondin motor najbolji za Dakar trku. Ipak je put ka Kamenici mnogo ozbiljnija trasa. To je zato što u pustinji ne postoje komšije koje se tuže za među niti gradski lopov koji krade asfalt od države. Prednji točak mi je zakačio u krater na putu. Skotrljao sam se udarivši glavom u branik parkiranog kamiona. Motor je bio prilično ulubljen, ali i dalje u voznom stanju.

„Motor je ok, ja sam sjeban. Siđi kilometar na dole i idemo nazad.“ Poslao sam poruku Marku i sa krvavom glavom odvukao motor u stranu kako neko ne bi upetljao policiju u sve ovo. Prodefilovali smo sa razvaljenim rezervoarom i crvenom glavom do hitne. Jedanaest šavova i komentar da sam imao sreće. Kada sam se nekoliko sati kasnije ponovo našo na hirurgiji imao sam prostrelnu ranu u predelu levog ramena. Zarasla je pre nego što sam stigao do operacionog stola. Doktori su se čudili rentgenskom snimku koji je uporno iznad ramena pokazivao čudnu izraslinu. Kopiju mog mozga. Nalazio se van glave.

„Gospode, nikad za četrdeset godina nisam video nešto ovako. Ovaj dečko ima dva mozga. Eksterni mozak. Ja bih ga tako nazvao.“



Danas su mi uručili nagradu za humanost. „Zbog nesvakidašnje humanosti i zaštite životinja nagrađuje se N. M.“ Čestitao mi i predsednik. Marko mi je sve ispričao. Ja i dalje nemam pojma da se ovo dogodilo. Pričam po čuvenju. Još uvek nisam shvatio ko sam. Divna mi nije verovala kada sam joj pričao da moj drugi mozak ponekad treba odstraniti. Znao je da zatilta baš onda kada su drugi govorili o meni. Jesam li ja ono što oni pričaju? Novine pišu o medicinskom fenomenu. Često dajem intervjue. Ljudi me se plaše, ili me gledaju čudno. Još uvek mi nisu otkrili više od jednog srca. Shvatio sam da smrt ne postoji na mestima gde je tražiš. Pitam se da li će me ikada moj drugi mozak obavestiti ako oseti da je u blizini. Valjda neće pre nego što napišem roman. Roman koji će morati da se zove „Smrt je Placebo!“

Nikola Marković