Prošle godine se potrefilo da festival Lazarus pominjem u medijima u više navrata, iako ga se u mislima spomenem češće. Najpre zbog mog okasnelog izveštaja za 2022. godinu, a sada se sa ponosom prisećam, jer sam i te kako bio uzbuđen zbog prisustva na festivalu i u 2023. godini. Značajnije manje kasnim sa izveštajem (opet, ali nema veze). Ni u kom trenutku nisam zažalio ni glavu, ni noge, 'shoestring' budžet neću ni da pominjem, ko ga jebe, meni je srce puno.

Lakši uvod u vikend i svirke je bio akustičarske prirode, sjajni Gerard Starkie u prostorijama udruženja "Klara i Rosa", prethodnog dana. Prava avantura je krenula već u ranim jutarnjim satima 28. oktobra, kada sam se po prvi put u životu sa biciklom spakovao u voz za Zrenjanin. Moja verna mašina je visila kao šunka na predviđenom mestu, a ja sam po ko zna koji put gutao "Vragovesti" mog rođe Kovačevića u papirnom izdanju - kod mene samo DIY nepotizam, a i da ga mogu lično priupitati da li je normalan i zašto nije, pošto je Crnoslovlje bilo u kompletu na srednjebanatskom Wackenu, uz našeg drugara Breca.


Prokrstario sam Zrenjaninom, poslužilo me vreme, zubato Sunce, dobar bicikl - za manijaka koji skoro tri decenije vozi isti, ne može bolje. Nakon kafe na korzou, kako radi svaki pošteni rođeni ravničar i čovek od kulture, zaputio sam se u obližnje Lazarevo. Svaku razdaljinu dužu od 5km merim u količinama do Palića (kao referentnu tačku), ovde mi je trebalo 1,2 Palića, dakle, oko 45 minuta laganim pedalanjem.

U Lazarevu su me dočekali organizatori, između ostalih i moj kolega iz redakcije Helly Cherry-ja, Petrović, ponovo u ulozi domaćina. Sjajna ekipa koja se ne da, izneli su ovogodišnji festival lavovski, po peti put. Događaj je bio poprilično uspešan, poseta je bila sjajna, bendovi utegnuti (i verujem, zadovoljni), stoga im svima od srca čestitam ovom prilikom, i zahvaljujem na prijateljskoj podršci, sinu krajnjeg severa. Bilo je ljudi od Subotice do Koceljeve, preko Sombora i Novog Sada, za južnije nisam siguran, pa bih pozdravio i sve sa kojima sam se ponovo susreo, ali i upoznao, pa i saznao za dubokopodzemni fanzin "The White Japanese Lapot" koji je nekako prošao ispod mog radara svih ovih godina!!!

Na petom susretu tamnije/brže strane muzike su nastupali, redom: Kobold, War Engine, Desolation, NadimaČ, The Stone i Vartra.


Nabrijana beogradska ekipa zvana Kobold, sa Eliom Rigonatom na čelu, otvorila je ovogodišnji Lazarus. Do sada nisam uspevao da ih čujem uživo, stoga sam ovaj put blagoslovljen i tim. Elia mnogo volim i poštujem zbog njegovog rada i truda na sceni, pored toga što je vrsni gitarista i pevač - kako uspeva da jede gitaru i vrišti sve vreme, evo živ vam nisam. Ništa manje potkovan je i ostatak ekipe, te kao speed/thrash mašinerija funkcionišu savršeno, i publika je to odlično prihvatila. Možda će vam biti čudno, prvi put sam video uspešno izveden wall of death uživo, ali nisam učestvovao zato što bih verovatno leteo na pod i ne bih ustao.


Procentualno, najveći broj bendovskih majica koje posedujem potiče od Novosađana - biće da me najviše vole. Prva nekanonska bela majica koju volim da nosim pripada power trojci midžeta-manijaka koji se odazivaju na ime War Engine. Postoje dovoljno dugo da su uvek sveži i nema mesta gde nisu svirali (spletom okolnosti sam ih slušao i u Knjaževcu na jugo-istoku Srbije!!!), tako da, ukoliko ne znate kako kidaju na sceni, živite pod kamenom. Od mene uvek imaju samo reči hvale, jer su gospoda (a gospodi ide vinjak na račun kuće) i odlični muzičari pod kojima se bina raspada od ohoho količine crossover thrash energije sa začinom starog dobrog HC-a iz Neoplante.


Prvoborci i domaćini srednjebanatskog groove metal korpusa, Desolation su nastavili istom merom, nemilosrdno brzo. Budući da se radi o lokalnom bendu, njihov nastup je odisao kućnom atmosferom, dok je gost, to jest publika, počašćen preciznom i taktičnom mešavinom modernih strujanja u metalu, kao fina interpolacija old-school pristupa prethodnih, igrom sudbine generacijski mlađih bendova. Gotovo kao intermeco i kratki "predah" pred onim što sledi dalje, iako je sirovog zvuka i komešanja mase i dalje bilo na pretek, jer su junački držali tempo.


Jedan od meni generacijski najbližih sastava koji pevaju isključivo na maternjem jeziku i prvi domaći crossover thrash koji sam slušao sa potpunom pažnjom je NadimaČ, koji je, verovali ili ne, prošle godine slavio ravno dve decenije postojanja! Za njih sam saznao zahvaljujući mojim prijateljima Packetu i Đurčiku, koji su ih izdavali još u jeku njihove mladosti i mojih prvih upoznavanja sa bendovima iz te branše. To što je prošlo kusur godina ih uopšte nije omelo da naprave rusvaj i u Lazarevu. Vrlo kompaktna svirka i Dačin neprejebivi scream vokali su sasvim dovoljno da ne propustite nijedan njihov nastup. A tek to što se ne libe da kritikuju svaku nepravilnost i nepravdu i to pretvore u haotično riffovanje, pominjao sam ranije - neka vam bude jasno da pored toga što su glasni, ne umeju ni da ćute. Ako ima neko pravičniji i glasniji, neka se jave ili neka zauvek sede u svom ćošku, u tišini.

Događaj kao događaj, uvek se satnica pomeri (to je ponekad neizbežno) - umor i određena količina alkohola su već počeli ozbiljno da mi oduzimaju od pažnje i motorike, dok sam se družio sa mojim momcima iz Crnoslovlja na štandu.


Iz navedenog razloga, The Stone sam čuo maltene u izmaglici sopstvene psihe, ali opet dovoljno da znam i budem siguran da su čovečni profesionalci, bez obzira na veličinu bine na kojoj se nađu. Čuo sam ih u punom Domu Omladine 2022. godine u Beogradu, gde sam sam se u potpunosti uverio zašto su najbolji i najprodorniji srpski black metal bend, pored činjenice da ja baš i nisam neki bleker, priznajem. Ništa nisu oduzeli od snage i volje ni u malom banatskom selu, stoga činjenica da je publika imala prilike da uživa u mračnom spektaklu, govori mnogo o njima. Imali su peh sa jednim od pojačala u nekom trenutku, ali iskreno verujem da publika nije ni u jednom trenutku zamerila. Nema ni šta, jer su tona brzih riffova iz prstiju Kozeljnika, blastbeat i Gladove vokalature priča za sebe koja će se dugo prepričavati u Banatu.


Jedan vrlo specifični bend, projekat, ne znam kako da ga opišem, jer mu je ime nad svakim imenom, i onaj ko ih vidi jednom, želi stalno još - Vartra! Njihov tretman zvuka koji zalazi u mnoge sfere muzičkog, kao i predivnog narodnog stvaralaštva sa prostora Balkana, potkovan nesvakidašnjim perkusijama i ritmovima koji proizilaze iz njih, kao i performansom (koji je ovog puta izostao), začinili su poslednje trenutke festivala, koji je već zašao u nekrštene sate - kao da je bilo predodređeno. Njihov nastup nije lako merljiv, objašnjiv - ono što mene najviše vuče jesu pomenute perkusije koje izgledaju i zvuče impresivno, i ako do sad niste znali, fasciniran sam vlaškim jezikom, kojim se povremeno služe u svojim pesmama (i čije učenje je na mojoj bucket-listi). Na pola njihovog nastupa sam se već gotovo njihao u transu, uz ritam koji me jedini održavao da stojim na nogama. Hvala im na tome što su me učinili živim (tako sam kanda izgledao, kao podgrejani leš, što mi je žao, jer je tamo bila i meni veoma draga osoba, kojoj sam poslednjim atomima zdrave pameti uspeo da napišem posvetu u mojoj zbirci, pre nego što je otišla).

Tokom trajanja poslednjih nastupa sam ispraćao pojedine ljude, meni drage, kao i bendove. Nakon završetka, smogao sam još snage da odšetam do mog domaćina sa sve biciklom koja me je verno čekala i da se bacim u postelju, jer me ujutro i nakon neljudske količine sna čekalo ponovno biciklovanje nazad u Zrenjanin.

Ukoliko me pitate da li je vredelo – i više nego što možete da zamislite. Ove godine ponavljam postupak, sa istim žarom iščekujući novo izdanje festivala.
Stari lisac-putopisac, Daniel Tikvicki

Za one koji bi želeli da sebi vizuelno dočaraju atmosferu, tu je naš fotograf: Ilija Marjanović, a ostatak fotografija možete videti ovde.