Moglo bi se reći da Filip K. Dik nikada nije bio poznat po preterano dopadljivim naslovima knjiga i kratkih priča. Nakon “Puttering About in a Small Land”, “The Man Whose Teeth Were All Exactly Alike”, “Dr. Bloodmoney, or How We Got Along After the Bomb”, “We Can Remember It for You Wholesale”, imamo i naziv romana u formi pitanja, “Do Androids Dream of Electric Sheep?” (u daljem tekstu “Električne ovce”). Cenim da je potrebna velika snaga volje da se preko ovih naziva pređe i da se okrene prva strana (znam da je meni trebala) – ali kada se okrene, naići ćete na potpunu suprotnost. “Električne ovce” napisane su vrlo prostim i pristupačnim jezikom, bez preteranih opisa, okolišanja, kao i bez komplikovanih monologa i dijaloga. Uprkos prostom narativu, roman poteže kompleksna pitanja suprotstavljenih filozofija, koje su kasnije vrlo uspešno prenesene i na bioskopsko platno u vidu “Blade Runner”-a. 


PREGLED

“Čudno da su prvo izumrle sove. Tada je to izgledalo skoro smešno, debele čupave bele ptice, koje leže tu i tamo, u dvorištima i na ulicama. Kako nisu izlazile pre sumraka, kao ni pre nego što su počele da umiru, sove su bile nezapažene. Srednjevekovna kuga bi se predstavila na isti način, u obliku mnogo mrtvih pacova. Ova kuga se međutim spustila odozgo.”

“Električne ovce” vode nas u obilazak postratne Zemlje 2021. godine, gde je Poslednji rat uspeo skoro u potpunosti da uništi planetu, kao i sve njene stanovnike. Čitava planeta nalazi se pod velom radioaktivne prašine, prekrivena je otpadom i ruševinama. Većina biljnih i životinjskih vrsta je izumrlo dok je čovek, poznat po svojoj adaptabilnosti, uspeo da umakne na Mars i kolonizuje ga. Oni s manje sreće morali su ostati na Zemlji, čekajući trenutak kada će i njih posledice rata dokusuriti. Na Zemlji su pojedini ljudi ostali uglavnom zbog posla, ili zbog nepodobnosti (manjak inteligencije, previsoka ozračenost i promena DNK). O samoj marsovskoj koloniji ne govori se mnogo, sem što joj u okrutnim uslovima pomažu androidi, sačinjeni od strane čoveka, po uzoru na čoveka. Androidi, iako su po liku i psihi skoro identični čoveku, osmišljeni su kao alat za višestruku upotrebu, sa radnom upotrebom od maksimalno 4 godine. Zbog tretmana koji su dobijali na Marsu, određeni androidi uspeli su pobeći i neopaženo su se nastanili na Zemlji.

Priča u “Električnim ovcama” prati Rika Dekarda, lovca na odbegle androide, kao i Džona Isidora, kome je zbog radijacije smanjena inteligencija, i time nije uspeo dobiti kartu za Mars.

JEDNAKOST NASUPROT SELEKTIVIZMU

“Nikad nije pomislio na to, na sličnost između električne životinje i androida. Električna životinja, mislio je, mogla bi se smatrati podvrstom onog drugog, neka vrsta daleko manje vrednog robota. Ili bi se, obratno, android mogao smatrati visoko razvijenom evoluiranom varijantom lažne životinje. Oba ta stava izazivala su mu mučninu.”

Nakon rata, nastala je nova religija – Mercerizam. Centar ove religije je empatija prema svim živim bićima. Umesto odlaska u crkvu, čovek koristi elektronsku empatijsku kutiju, pomoću koje dobija vizije o svecu Merceru, koji se penje uz brdo i biva gađan kamenjem. Svi korisnici kutije osećaju svaki udarac kamena koji “boli poput pakla”, ali u isto vreme uživaju u zajedničkom deljenju bola, to jest empatije, što ih na kraju čini ljudima i pravi osećaj zajedništva.

Prvi glavni lik, Dekard, lovac na androide, primećuje izvesnu nedoslednost u Mercerizmu i zbog toga krizira, ali ga u isto vreme i prati, jer alternativa ne postoji. Pošto su prave životinje (uglavnom) izumrle i na tržištu imaju ogromnu vrednost, kao zamena prodaju se električne životinje, ni po čemu drugačije od pravih, ali daleko manje cenjene u društvu. Ljudi kriju jedni od drugih da poseduju elektične životinje, uključujući i sam Dekard, i ponašaju se prema njima, u skladu sa Mercerizmom i empatijom, kao da su prave. Kada se električna životinja pokvari, nastaje ogromna porodična tuga u kojoj učestvuju i same empatične komšije. S druge strane, androidi su nepoželjni i služe samo kao radna snaga, a ukoliko se pobune, bivaju ubijeni bez ikakvih problema.

Drugi lik, Isidor, otvoreno je etiketiran kao “pileći mozak”, čovek kome je smanjena inteligencija zbog radijacije i time mu je onemogućena kolonijalizacija Marsa. Iako niske inteligencije, Isidor poseduje “istinsku” empatiju prema svim bićima, bilo da su organska ili električna. Od njega društvo zahteva da prati Mercerizam, iako je odbačen od strane istog tog društva. Kroz celu knjigu na neki način pokušava da verbalizuje nedoslednost koju primećuje, ali ne uspeva.Jednakost i selektivizam, kao dve potpuno suprotne filozofije, stopljene su u jednu. Oni dovoljno pronicljivi svakako će primetiti to, ali “duh vremena” u kojem se nalaze ne dopušta im da se izraze.

Zamalo samog sebe da prevarim kako pišem o pravoj 2021. godini.

REALNOST NASUPROT FIKCIJI

“Ova proba će se završiti, izvođenje će proći, pevači će poumirati, konačno će poslednja partitura biti uništena na ovaj ili onaj način; konačno, ime “Mocart” će nestati, prašina će pobediti. Ako ne na ovoj planeti, onda na nekoj drugoj. Možemo tome izmicati neko vreme. Kao što androidi izmiču meni, koristeći to vremensko razdoblje da postoje još malo. Ali ja ih ipak sredim, ja ili neki drugi lovac. Na neki način, shvatio je, ja sam deo obrasca uništavajućeg procesa entropije.”

Već pomenuti Mercerizam, čini neku vrstu “digitalne religije”, koja sa sobom vuče i određene sumnje. Te sumnje kasnije su se i potvrdile kada je objavljeno da Mercer ne postoji, i da su sve “vizije” koje su ljudi dobijali preko empatijskih kutija napravljene u Holivudu. Da ironija bude veća, sami androidi otkrili su ovu zaveru, i obelodanili je čovečanstvu. Uprkos ovoj činjenici, Mercerizam nastavlja da živi, gotovo nepromenjen. U digitalno i mehaničko doba, čovečanstvo bi radije pratilo uverenja koja su im potpuno veštački nametnuta, nego se suočilo sa realnošću života u takvom dobu. Sam Dekard počinje osećati empatiju prema androidima posle nekog vremena, i u jednom trenutku mu sam “Mercer” govori da je pogrešno ubijati ih, ali da to mora učiniti zarad dobrobiti čoveka.

Čovek je oduvek, kao što to radi i danas, gradio sam svoju realnost kako bi se borio protiv sopstvene prirode i (samo)destruktivnosti. Posle toliko vekova praćenja potpuno fiktivnih religija, odlučio se za jednu i dalje fiktivnu, ali opipljivu religiju. Umesto odlaska u crkvu i molitve, svesno se odlučio za mašinu koja mu daje vizije Holivuda, gde mu glumac umesto sveštenika propoveda o empatiji. Šta ovu religiju čini drugačijom od ostalih? Čovečanstvu je svakako potrebno nešto da ga drži zajedno i da mu pozajmi još vremena, a naročito u dobu kakvo je opisano u “Električnim ovcama”.

INTELIGENCIJA I EMPATIJA NASUPROT VEŠTAČKOJ INTELIGENCIJI I EMPATIJI

“Ja imam životinju; i to ne lažnu, nego pravu. Vevericu. Volim tu vevericu, Dekarde: svako prokleto jutro je hranim i menjam joj papir – znaš, očistim kavez i tako to – i onda uveče, kad dođem s posla, pustim je i ona trčkara svuda po stanu. Ima točkić u svom kavezu; jesi li ikada video vevericu kako trči u točku? Ona trči li trči, točak se okreće, a ona ostaje na istom mestu”
“Rekao bih da veverice nisu baš bistre”, prokomentarisao je Rik.

Čovečanstvo je osmislilo Void-Kampf test empatije kako bi uspelo da razlikuje androide od ljudi. Sam test sastoji se od niza pitanja, mahom vezanih za životinje koje pate i određene društvene situacije. Mislim da naziv ovog testa namerno podseća na Mein Kampf Adolfa Hitlera, jer služi da razlikuje viša od nižih bića.

Prirodno, androidi padaju na ovom testu jer nikada nisu praktikovali Mercerizam i ne gaje električne niti prave životinje i ne zavisi im društveni status od toga. Ali uprkos tome pokazuju istinsku empatiju u pojedinim delovima priče, jedni prema drugima, a čak i prema ljudima, iako nikada nisu naučeni tome. Isidor, čovek pilećeg mozga, napravio je od svog stana azil za odbegle androide, i koliko god androidi mrzeli čovečanstvo, njihova empatija prema Isidoru je počela isplivavati na površinu.

Baš zbog nametnute apatije prema androidima koji su njihov preslikani lik, mercerijansko čovečanstvo nikada nije ni osećalo istinsku empatiju. Počeli su sumnjati u sebe same, kao što to rade i sa androidima – krijući se iza društvenih statusa i normi, stimulišući mozak električnim signalima koji im omogućavaju prividnu empatiju i emociju, vodeći brigu makar o veštačkim životinjama koje će im zaokupirati misli.Nešto što je prikazano kao ogromna različitost, na kraju dana se ogleda samo u finesama. Ljudi sanjaju o posedovanju prave ovce, a androidi o posedovanju električne.

ZAKLJUČAK

Kao što se da videti, “Da li androidi sanjaju električne ovce?” daje potpuno suprotan utisak kada se krene sa čitanjem. Kao što je sama tema romana suprotna od onoga što se očekuje, u samoj priči sudaraju se suprotne ideologije, suprotne prirode, suprotne kulture, sve to pokušavajući da se stopi u jednu smislenu celinu.

Čovečanstvo, destruktivno i haotično po prirodi, kroz istoriju se borilo protiv svojih urođenih suprotnosti, i verovatno će se zauvek boriti, pokušavajući od haosa napraviti organizovani haos. Filip K. Dik nije osmislio suštinski ništa novo, samo još jedno ponavljanje istorije u sci-fi scenariju koje nas verovatno i čeka u vrlo sličnom obliku u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti. Možda čak i u identičnom.

Neka nam je Mercer u pomoći.

Dušan Prvački

Pročitajte i...