Dan je 10. April 2014. godine, malo hladniji od nekih prethodnih, ali who cares! Došao nam Nikola Vranjković, a povod – dupli! Što promocija knjige „Bremeplov“, što propratna svirka sa njegovim sjajnim bendom.

Koncert je bio održan u klubu Feedback, koji je, iako je bio četvrtak, bio potpuno pun. Koncert je počeo izmedju pola 11 i 11 sati, a trajao skoro 3 sata. Na svu sreću, policija je odlučila da zaobiđe ovaj događaj. Možda im je neko rekao da se tu, za divno čudo, skupio neki kulturni svet, i da nema potrebe raditi takve stvari. A možda su samo bili lenji. A možda su i prošli izbori, pa više nikog nije briga. Nije ni bitno, na kraju krajeva, ostavićemo društvenu misao za neki drugi put. A sada, muzička reč.


Prvo je, u toku dana, održana promocija nove knjige, i konferencija za novinare u kafeu Miror. Tamo je Nikola, sa svojim domaćinom Vladimirom Popovićem – Popom iz Black Planet Recordsa odgovarao na pitanja pripadnika sedme sile, mada je utisak bio da je i pre tog Q/A dela, Nikola, u svom stilu, već odgovorio na sve što bi novinarima palo na pamet da ga pitaju, pa pitanja i nije bilo mnogo.


Ali, poslastica dana, ipak izmedju pola 11 i 11 sati te večeri. Prve note onog divnog Adura iz pesme Veži me su nam govorile tačno u kakvu smo se avanturu upustili, i kakvo nas jedno vanvremensko iskustvo čeka u sledećih par sati. Prvo bih izdvojio moje oduševljenje time što baš Vladan Božilović – Boža svira bubnjeve. Jedan od najboljih i najfunkcionalnijih bubnjara kod nas, pa još Nišlija. ’Di ćeš lepše. Sa Božinim umećem za bubnjevima sam postao vrlo upoznat još dok sam ja lično bio u opticaju da sviram u bendu Deliverance Inc. koji čine on, Najda (ex Smak) i Miša, i još tada sam bio, najblaže rečeno, oduševljen onime što Boža pokazuje kada sedne za bubnjeve. Pedja na basu, i Kiza na klavijaturama i dodatnoj gitari, njih dvojicu ne želim ni da počinjem da komentarišem, niti osećam da imam prava. Ljudi rasturaju svaku notu. Danilo Nikodinovski? Šta reći... Rekao sam dosta toga o njegovom sviranju u izveštaju sa koncerta grupe E-Play, i to je i ovde pokazano. Sa razlikom da je ovde on bio jedna od 2, a ponekad i 3 gitare, kao i da prisustvo svih tih zvukova uopšte nije smetalo tome da se njegov svaki ton čuje, kao i funkcija svakog njegovog tona. Čovek jednostavno svira pametno i promišljeno, i nije ni čudo što Nikola Vranjković ima toliko poverenja u njega za gitarom. Na kraju, Nikola. Iako se čuje određena promena u celokupnom zvuku u odnosu na Block Out, a valjda tako i treba, gosn Vranjković je sve te pesme odneo na potpuno novi nivo i sada zvuče, što se mene tiče, bolje nego ikad. I pesme koje znamo kao Block Out, a koje smo čuli sinoć (Težak slučaj pakla, Bunar želja ne postoji, Majdan, Sudopera, Protiv sebe, a bilo ih je i još), a i pesme koje znamo kao deo albuma „Zaovdeilizaponeti“ koji je izdat još 2001. (Sretenje, Gusari...), su dobile neko novo, ali ipak suštinski nepromenjeno ruho. Kolorit je ostao isti, utisak je ostao isti, ali se samo čuje da te pesme sada sviraju neki drugi ljudi, i oni to rade fenomenalno. Pohvalio bih i način na koji je Nikola u pevanju izvukao one strašno duboke Mitine tonove, i baš sam komentarisao sa svima kako totalno nijedan razlog za kritiku ne mogu da nađem, čak i da zaista hoću, ne samo zato što mi je to tamo bio posao. Stiče se utisak da je ono što smo svi mi voleli u Block Out-u, u stvari preko 90% - Nikola Vranjković. I pri tome ostajem, barem dok ne budem imao prilike da čujem Block Out bez njega u lajv varijanti, pa ću tada možda moći da stvorim neku objektivniju sliku.


Daljih promocija knjige, kako mi je sam Nikola rekao, na dalje neće puno biti, ali će svirki biti itekako. I, iako se cela ta priča podelila na dva neka tabora, a mi poštovaoci ostali pomalo rastrzani (u nedostatku bolje reči), ovo je nastup za ne propustiti što se tiče svakog fana i Block Out-a, i samog Nikole Vranjkovića. Odlična ekipa, koja odlično iznosi sve emocije na koje smo toliko navikli tokom svih ovih godina. I ponoviću, iako sam ogroman fan glasa Milutina Jovančića, njegov nedostatak pri izvedbi pesama koje je on u originalu pevao je minimalan, ako uopšte i postoji. Ovo kažem zato što znam da postoje neki ljudi koji bi sada voleli da izbojkotuju Nikolu i celu ovu solo priču, a taj argument im jednostavno ne pije vodu. Iako je jedini moguć koji ima ikakve šanse da bude realan. Makar ne koliko moje uvo i mozak mogu da registruju.

Kao što sam u naslovu rekao, plovili smo neka 2 i po do 3 sata, ali breme posle toga nismo imali. Momci su nam skinuli to breme, a ja se nadam da su ga negde usput bacili i da ga ne nose sa sobom na dalje. Instant katarza.

Na kraju vas pozivamo da pročitate kako je bilo na Nikolinom koncertu pre samo par meseci u ovom klubu.

txt: Luka Radulović
foto: Nikola Vasić