Challengers je zanimljiv tip filma jer nije ni romanična komedija a ni tipičan sportski „aplifting“ film nego neka verzija sportske senzualne repertoarske drame, senzualne onoliko koliko 20 kila koje baštini Zendaja možemo smatrati nekim uzusom zavodljivosti, ili koliko mokar poljubac između Džoša O’Konora i Majka Fejsta može bilo kome razbukta maštu.

Dakle, ovo je jedan zanimljiv pokušaj inkorporiranja jedne blago tenzične „rilejšenšip“ drame sa elementima erotskog naboja u sporski film, konkretno svet takmičarskog tenisa.

Imamo jedan sportsko-ljubavni trougao, bračni par Art i Taši su igrač-trener par supružnika koji svojom simbiozom, u kojoj njena posvećenost i ambiocija upumpavaju u njega pobednički mentalitet, haraju teniskim terenima i koji u momentu životne, igračke i egzistencijalne krize bivaju putem jednog čalendžera ukršeni sa „prijateljem“ iz prošlosti, bivšim Tašinim dečkom, odnosno bivšim Artovim dubl partnerom – Patrikom.

Naravno da će se u teniskom okršaju dvojice nekadašnjih prijatelja, a možda i prikrivenih ljubavnika, razmontirati čitav istorijat njihovog napetog i komlikovanog odnosa u kome je Taši nešto kao katalizator i esencija koja gura hemijsku reakciju.


Luka Gvadanjino režira sve ovo sa dosta poleta iako premalo obećane senzualnosti, dosta je toga u nekoj napetosti između likova koja se iskazuje pogledima, slutnjama a ne rečima, a mnoge situacije i odnosi intenziviraju se prenaglšenom tehno muzikom Trenta Rezonora i Atikusa Rosa.

Ostaje pomalo nejasno zašto su tri lika, koji se očigledno nalaze u nekoj vrsti čudnog erotizovanog tirlinga ipak u odnosima kakve mržnje i neprijateljstva, dok film ipak kao lajtmotiv donekle postavlja i temu opsesije, dominacije i pregnuća, sportske i životne motivacije/ambicije i koliko ljudski odnosi u tome stradaju ili naprotiv smetaju. Taši sasvim svesno odabira kao partnera onog „muškarca“ kojim će lakše manipulisati ka sportskim uspesima koji su njoj ostali uskraćeni zbog povrede, dočim kakvo perverzno zadovoljstvo vidi i u drugom muškarcu koji se takvoj manipulaciji naizgled opire, koji je zapušteniji i neodgovorniji prema svojoj karijeri i koji će joj pokazati zube.

Gvadanjino dinamično režira scene tenisa i unosi kakve inovativne krosovere ne bi li taj segment filma bio zanimljiv, a pohvalna je i fizička sprema dvojca Konor/Fajst koji deluju kao pravi teniseri. Iako vremensko skakanje između deonica filma i nelinearnost u filmskom pripovedanju može delovati zbunjujuće na kraju ipak vrhuni u zanimljivoj i napetoj teniskoj sekvenci koja se može pratiti kao i bilo koji akcioni set-pis nekog drugog filma.

Ipak, ima ovde neke egzistencijalne turobnosti, jer se nijedan lik tokom filma nije iskreno nasmejao i sve je u nekoj tenziji i zategnutosti.
Slobodan Novokmet