Postoje ljudi, (a među njima ima i pisaca, jer koliko god ponekada bilo teško verovati i oni umeju biti ljudi), koje je tako lako ne voleti, baš lako, prosto se nečim nameću da budu masovno omraženi. Vidojković bi bio negde pri vrhu liste takvih. Vremenom sam one koji ga ne vole podelio u dve grupe, one koji ga uopšte nisu čitali; zapravo su to oni koji inače ništa ne čitaju, pa im je odvratan uglavnom u javnim nastupima odakle ga i znaju (pošto im je ostatak javne scene valjda fin i krasan), i one koji ga čitaju, ali im je nedovoljno dobar, priprost, neprefinjen, folirant i seronja. Ne misleći da nije nešto od navedenog, vremenom sam shvatio da u obe grupe većinom sede još veće seronje koje ne vide da je on bio izvrstan pisac jednog vremena i zabavan lik kojem je tako dobro da svesno iritira i jedne i druge.

Prvi put sam ga gledao u nekada fenomenalnoj autorskoj emisiji Vanje Bulića na BK televiziji („Biseri“), u kojoj su gostovali razni čudni likovi, opskurni, katkad nemoguće blesavi (sećam se nekog momka koji se vozio gradskim autobusima u Beogradu i u mislima organizovao prvenstvo sveta među njima, ko koga više puta pretekne, kome pukne guma i slično, Busbol ju je nazvao, vodio je i statistike, tabele, kakav car), ali je bilo mesta i za potpuno anderground umetnike i neafirmisane talentovane ljude. Sećam se, bio je mlad, sirov, opušten, i jednostavan. Kakve su mu, ispostaviće se, bile i knjige. Bio je drugačiji od onog što smo obično gledali tih dana na TVu, ali potpuno isti onom što se dešavalo u stvarnosti. Bio je sjajan. Pričao je o svojoj tada novoj knjizi, koju ja evo pročitah ko zna koliko godina iza toga, čime sam napokon kompletirao „prekandžovski“ period u njegovom opusu, za koji se ispostavilo da je neka vrsta enciklopedije jedne generacije i jednog vremena. To što se mnogi od onih koji ga ne podnose (a ima ih, u gomilama) ježe na takvu konstataciju, ne znači da te knjige nisu bile dobre, nego da je vreme bilo mnogo loše.

Kao i većinu ranih radova, iz vremena devedesetih, a koje završavaju briljantnim „Kandžama“ u kojima završavaju i te godine, i Demone je prelako čitati, onako kako čitate avanturističke priče kad ste dete, baš tako. Na jednoj tribini koju smo davno organizovali na fakultetu na kojoj je govorio, pričao je da napiše knjigu za mesec dana, skupi sve u sebi, uzme laptop i izbaci sve odjednom. Što se mene tiče, to je apsolutno sjajno.

U Demonima, isti je glavni junak kao u ostalim ranim delima, isto tumara Beogradom tokom svojih srednjoškolskih dana, isto je grozno vreme oko njega, sjeban je, nabeđen i mračan. Sprda sa svim društvenim normama, masovnom dvoličnošču ljudi oko sebe, ništa manje i sa sopstvenom, panker je, misli su mu ubrzane do maksimuma i idu u svim mogućim šizofrenim pravcima. Zaljubljen je, naravno. Završiće se neki razred srednje škole i knjiga sa njom. Pročitaćete je za najmanje vremena što ste ikada pročitali dobru knjigu, možda. Biće to zapravo uvod u bestseler generacije, posle kojih će biti teško napisati išta približno toliko dobro.

Savršeno neopterećen stilom, formom i svim drugim pravilima zanata, Vidojković piše onako kako vam se učini da može svako. Jednostavne, uvek kratke rečenice, i u svakoj drugoj neki detalj, neki vrckavi komentar, neka usputna opaska, primedba, šta god, i dalje jednostavna, ali obavezno urnebesno smešna, barem meni. I tad shvatite da ne može svako. Nikako. Da piše tako. Da se non stop smejete, a da zapravo ništa u tom mračnom vremenu nije toliko smešno.

Postkandžovski period je neka druga priča, jer je u međuvremenu došlo i drugo vreme, koje je zahtevalo drugačijeg pisca koji će ga obeležiti, ne znam kakvog ali drugačijeg. Njega i dalje nema, a Marko se smorio, potpisao za nesrećnu Lagunu, napisao gomilu osrednjih otkačenih avantura, od kojih je nastavak Kandži opet najvredniji svake pažnje, reizdao, dopunio i u multimediju pretvorio stare priče, kao ja ovaj davni tekst, napravio TV emisiju u kojoj pljucka po vođi, opozicioniše do nivoa podnošljivosti, naplaćuje talenat i uživa. I baš ga briga. I ako. Marko je car.
Marko Gaić