ALIEN (1979)

„Alien: covenant“ naterao me je da se sa setom prisetim originalnog filma iz 1979. godine koji mi je, nakon reprize, doneo nove momente koje nisam možda zapamtio pri nekom od pređašnjih gledanja, ili sam ih zaboravio. To su:

– Tom Skerit je naveden kao glavni glumac filma (to je bio verovatno pokušaj zbunjivanja publike slično kao kod „Psiha“, publika nije očekivala da će u ovom slučaju glavni lik nestati s ekrana pole sat i 14 minuta), dok ga pred kraj sama Ripli ne spali;
– Tenzije između Ripli i androida Aša (Ijan Holm) vidljive su od starta. Iako je Aš android on je u hibernaciji sa ostatkom posade i sa njima jede i pije (Majkl Fazbender u prikvelima ne radi ništa od toga);
– Mačka Džounsi bila je odgovorna za najmanje dva džamp skera, što znači da je bila deo akcije koliko i sam Elijen;
– Android Aš u jednom momentu Elijena naziva „Kejnov sin“;
– Brodski kompjuter „Majka“ ne govori u filmu već komunicira s kapetanom broda putem specijalnog računara;
– Elijen se ni u jednom kadru ne vidi baš najjasnije u punoj veličini, uvek je tu ili brza montaža ili pomračina, senke i sl.
– Ripli u jednom momentu pokušava da zaustavi uništenje broda verovatno zato što joj je Elijen preprečio put do šatla za spasavanje;
– Aš je podjednako pretnja po posadu koliko i sam vanzemaljac, ovo je očigledan pokušaj da se da do znanja šta najviše preti istrebljenju čovečanstva – android kao simbol tehnologije koja se otima kontroli i okreće se protiv čoveka i Elijen kao simbol neukrotive prirode koja je predatorsko-survalistička i kojoj čovek samo stoji na putu.

ALIENS (1986)

Nastavljamo sa rekapitulacijom Alien filmova – na red je došao nastavak Džejmsa Kamerona koji osim plurala u naslovu uvodi neke fundamentalne promene u proces nastanka nastavaka.

Nakon reprize ostajemo pri mišljenju da je „Aliens“ jedan od najboljih drugih delova nekog filma uopšte urađen tačno onako kako nastavci treba da se rade – sve je podignuto na viši i komplesniji nivo, karakterizacija, akcija, napetost i sl. Kameron svesno menja žanr i od Skotovog klaustrofobičnog svemirskog horora pravi jedan eksplozivni ratni triler (sa svojim poznatim trejdmarkovima na tragu military fetiša) koji nijednog sekunda nije dosadan niti ispušta koncentraciju gledaoca. Takođe, lik Elen Ripli dodatno se karakterizijuje uvođenjem komponente majčinstva (u special edition verziji filma postoji scena u kojoj Ripli saznaje sudbinu svoje biološke kćerke nakon što je ona sama 57 godina lutala svemirom u hibernaciji), a svet elijena širi se i usložnjava uvođenjem „kraljice“.

Fascinantno je koliko je Kameron u ovom filmu pun samopouzdanja iako je tada još uvek taze u filmskom svetu („Terminator“ još nije izašao u momentu početka snimanja i većina ljudi na setu nije bila sigurna zašto je Kameron uopšte dobio posao, neki od njih su čak bili otvoreno i protiv njega jer su držali leđa Ridliju Skotu s kojim su ranije sarađivali na originalnom filmu).

– Sigorni Viver dugo nije pristajala na snimanje nastavka dok je sam Kamernon nije ubedio na osnovu sopstvenog scenarija da će njen lik dodatno proširiti i istražiti Riplinu osećajniju stranu.
– Iako deluje da se u filmu pojavljujue na desetine elijena, zapravo je korišćeno samo 6 kostima (elijeni neće postati CGI do trećeg dela).
– Kameron u ovom filmu koristi čak tri glumca sa kojima je sarađivao na Terminatoru pre toga – Bila Pakstona, Majkla Bina i Lensa Henriskena (koji je bio blizu toga da se mane glume ako se uloga androida Aša ne pokaže uspešnom).

ALIEN 3 (1992)

Nastavljamo repriziranje elijen franšize osvrtom na treći deo – možda i najomraženiji film svih vremena, i svakako jedan od onih koji su temeljno istraumirali publiku ostavljajući gorak ukus u ustima koji nije ispran do dana današnjeg. Međutim, s obzirom na sve okolnosti ima se šta reći u odbranu ovog ostvarenja.

- Bio je ovo prvi Finčerov film (koji je do tada radio samo spotove i specijalne efekte za druge filmove) i zamalo i njegov poslednji. Finčer je sve vreme imao sukobe i svađe sa studiom u vezi sa tonom i radnjom filma, u jednom momentu je prekinuo snimanje, odrekao se filma i tek deset godina nakon izlaska počeo ponovo da govori o njemu.
- Bilo je skoro deset verzija scenarija u igri, jednu verziju napisao je David Twohy (Riddick) i ona se odigravala u svemirskom zatvoru dok je drugu verziju potpisao Novozelanđanin Vinsent Vord (What dreams may come) i ona je trebalo da se odigrava na osamljenoj planeti u muškom manastiru napravljenom kompletno od drveta. Na kraju je kombinacija ta dva scenarija dovela do trećeg i Ripli se na kraju obrela u zatvoru na planeti Fjuri 161 među zatvorenicima koji su prigrlili neki vid radikalnog hrišćanstva.

Jedan od najvećih problema u vezi sa trećim delom Elijena jeste što se uopšte svojim postojanjem tako temeljno uneredio po zaostvštini voljenog drugog dela da mnogi to nisu mogli da prevale preko srca. Savršeni hepiending u kome Ripli i njena surogat porodica odlaze u zalazak Sunca već je u prvom minutu trećeg dela iseckan na froncle tako što je Ripli bačena u jednu nihilističku postavku bez nade i smisla. Naravno, ovakav mizanropski seting više odgovara stvarnom životu od blago sentimentalnog završetka drugogo dela i odvodi ovu seriju u nepredvidljivi antiholivudski pravac koji je po današnjim standardima skoro nezamisliv.

Ovaj film ne samo da lišava Ripli njene herojsko-mentorske uloge iz prvog dela nego i celu ideju pronađenog majčinstva i osvojenog maternalističkog statusa ironično pervertira tako što čini Ripli „majkom“ buduće elijen kraljice, time otvorivši nezamislivo poglavlje u kome Ripli postaje genetski isprepletana sa elijenima i neraskidivi deo njihovog univerzuma. Cela serije se vraća korenima originala, okrenuvši se više atmosferskom hororu punom tenzije nego kameronovskim militarsitičkim fantazijama i herojštini. Priča dobija i blagi religiozni kontekst ne samo religijom koju propovedaju zatvorenici već i preosmišljavanjem Ripline uloge od majke-heroja do hristolike samožrtvujuće figure.

 – Alien 3 ima svoje mane, zapravo pravo je čudo kako je film uopšte i sastavljen s obzirom na različite probleme na snimanju, ali je iz ove perspektive u pitanju jedan izuzetno hrabar nastavak. On ne samo da je demitologizovao Elen Ripli iz drugog dela (lišivši je čak i kose) nego je celu atmosferu postavio tako da ovo izgleda kao autentični silazak u pakao sa demonom (elijenom) koji kuša i telo i dušu, okruživši njen lik neherojskim ološem sastruganim sa dna društvene kace. Ovakav prstup deluje potpuno u neskladu sa holivudskim pedigreom i čini ovo ostvarenje devijacijom od ustaljene formule ispunjene ironijom, prljavštinom i beznađem. A samim tim i najodvažnijim u čitavom serijalu.

ALIEN: RESURRECTION (1997)

Završavamo osvrt na originalnu elijen franšizu reprizom zvanično poslednjeg, četvrtog dela filma koji je režirao Francuz Žan Pjer Žane, mnogo poznatiji po filmovima „Amelija Pulen“ ili „Delikatesna radnja“. Iako izuzetan vizuelista Žene očigledno nije imao viziju za ovaj film preko one da uradi što korektniji i vizuelno maštovitiji posao oslanjajući se na scenario Džoša Vedona (koji će kasnije režirati seriju „Firefly“ i „Avengerse“ i koji, po sopstvenom priznanju, uopšte nije bio zadovoljan konačnim filmom).

- Režiju su prethodno odbili reditelji kao što su Piter Džekson, Dejvid Kronenberg, pa čak i Brajan Singer koji u tom trenutku nije bio baš u poziciji da odbija filmove.
– Sigorni Viver je prihvatila ulogu u ovom filmu jer su joj, citiramo, dovezli kamion para pred kuću.
– U pitanju je film koji skoro bez ikakvog respekta maže izmetom sve ono što je urađeno u prethodnim ostvarenjima, pretvarajući horor i filozofsku pozadinu ove priče u jedan cirkus grotesknih slika. Iskreno, „Alien resurrection“ je verovatno najzabavniji film od sva četiri, film koji ima najviše i najmaštovitije bizarnosti spakovane u najkraće vreme trajanja, film koji je čak pokušao da provuče i neke duhovite momente kroz radnju, ali ne uspeva da se spasi očigledne premise da je nastao samo zbog para.
– Ovo je prvi film u franšizi u kome vidimo šta bi ljudi zapravo uradili kada bi se dočepali elijena. U njemu je izvedena konačna simbioza Elen Ripli sa vanzemaljskom rasom čime je nekada heroina čitavog serijala pretvorena u kloniranu polumajku buduće elijenske vrste postajući tragikomična figura skoro bez imalo empatije od strane publike (koja je otvoreno mrzela i nusprodukt Riplinog genetskog ulančavanja sa kraljicom majkom).
– Peti deo franšize nikada nije ušao u produkciju. Nil Blomkamp je spremao scenario koji bi u potpunosti ignoriosao treći i četvrti deo, ali je ideja pala u vodu kada je Ridli Skot odlučio da nastavak Prometeja zapravo više ide u elijenskom pravcu.

Zaključak

Na kraju, Alien franšiza nikada nije bila samo o falusoidnim vanzemaljskim ubicama bez očiju koji simbolizuju podsvesne ljudske strahove. Bilo je tu raznih što jačih što slabijih ideja, od ljudske gluposti i pohlepe, do odmetnutih androida kao simbola tehnološkog napretka koji se okreće protiv čoveka, sve do filozofskih ideja o matrijarhatu i odnosu roditelja i dece.
Slobodan Novokmet

Pročitajte i: