Poor things je Barbi film koji smo zaslužili da dobijemo prošle godine umesto onog koji smo dobili.

Kao i u Barbi, u Jadnim stvorenjima Bela Bakster (Ema Stoun) mora da izađe iz svog hermetičnog i začaurenog univerzuma u „stvarni svet“ ne bi i sazrela i promenila se, tj. stekla neko novo znanje i iskustvo, ne bi li takva „promenjena“ unela izvesne promena u svet iz koga je otišla.

Sreća te se Belino sazrevanje odvija kao jedna erotofantazija, a ne kao u Barbi u vidu infantilnog recitovanja woke fraza i ispraznih koncepata o sukobu muško-ženskog principa.

Iako je „Frankenštajn“ glavna poredbena tačka kojom se opisuje u medijma, Poor things je jedna zapravo retrofuturistička fantazija o sazrevanju i saznavanju, jedan bildungs narativ o osvajanju sopstvene slobode, individualnosti i samosvojnosti, pa ne bi bilo neobično uključiti tu i „Čarobni breg“ kao referencu.


Bela Bakster počinje film kao jedno zaista „stvorenje“ koje ne ume ni da hoda ni da govori (kasnije ćemo saznati da ju je „ludi naučnik“ (Viljem Defo), i sam tragična figura, oživeo presađivanjem u nju mozga njenog sopstvenog nerođenog deteta), ali kroz niz interakcija sa drugim ljudima, pre svega stidljivim naučnikovim pomoćnikom, a kasnije i bonvivanovskim advokatom (Mark Rafalo) koji je odvlači u karnalnu vezu, Bela mic po mic osvaja misao o sebi, prodirući od onog čisto nagonskog i seksualnog do „zoon politikon“, do spoznaje nekih viših, često tragičnih i bolnih ciljeva koji je, kako se film bliži kraju, na mnogo prirodniji način odvlače od ideje da se kao žena mora ostvariti samo u odnosu prema drugom muškarcu.

Otuda se njena epizoda u javnoj kući, koliko god delovala bizarno zbog živopisnih mušterija, zapravo vidi kao ultimativno osvajanje slobode i ideje da raspolaže svojim telom po svojoj volji.

Film je tipično jorgoslantimosovski groteskna kombinacija crne komedije, razigrane vizuelne fantazije, kakvu bi recimo režirao reditelj „Ameli Pulen“, stimpank estetike i vodivljskog nastupa Eme Stoun i Marka Rafala koji šarmom, duhom i energijom udahnjuju život u ovu uvrnutu priču o ženskom opunomoćenju.

Ipak, treba videti šta je Ema Stoun ovde uradila da biste poverovali da je Oskar u bilo čijim drugim rukama osim u njenim ove godine čisto svetogrđe.

Njena uloga je spoj i ozbiljne drame i karikatire, i cirkusko-akrobatskog nastupa i zavodljivog plesa gejši, i Čarlija Čaplina i Danijela dej Luisa, i senzualnosti i čiste, banalne naivnosti i grubosti, razigranosti i ozbiljnosti – jedan celokupan performans urađen, što bi se reklo – za sve pare. Ako i zbog čega budete gledali ovaj film – gledajte ga zbog nje.
Slobodan Novokmet