U pustinji ste. Sami. Pesak su misli. Misli su svakakvih boja, ali su sve odreda velike, precizne i jasne. Ima vetra. Ne jakog. Čini da misli fijuču okolo, neprestano. Nema ničeg drugog. Niti ičem drugom ima mesta. Kovitlaci fantastičnih misaonih procesa kruže svuda oko vas svo vreme. Takva je ova knjiga savrešenog naslova, iz pera nobelovca, dobrog duha svetske književnosti.

Tiha. Sve vreme tiha. Spor početak priče, dugačak uvod, pravi, lagani uvod u nešto veliko. Objašnjava istorijat nečega što je nazvao igra staklenih perli. Igra se pisac u uvodu, jasno je. Ali se ne šali. Ozbiljno se igra. Ne ulazi mnogo likova u priču, to naslućujete, ali ćete tek na kraju videti sa koliko se malo likova može napisati najveća knjiga.

Nemate pojma gde ste jer nema prostornih niti vremenskih odrednica. Kad god vam se dogodi da pomislite da ste prišli nečem opipljivom, vetar uskovitla misli, i zaboravite. Vremenom shvatite da treba da ne mislite na koordinate jer vam autor neće dozvoliti da se izgubite.

I ne izgubite se. Niti jednom. Idete kroz životnu priču majstora igre staklenih perlil, te savršeno izmišljene igre u savršeno zamišljenoj državi, u savršeno osmišljenom svetu, i ne izgubite se. Dijalozi, između malobrojnih likova, retki; monolozi dugi, a sumnje, strepnje i nade junaka priče uvek apstraktne, aluzije na stvarnost stalne, teške, bolne i jasne. Ritma ima, i to kakvog, i ne izgubite se. Toliko filozofije u njoj, toliko istorije filozofije, toliko umetnosti, istorije umetnosti, istorije same, i ne izgubite se.

Treba imati strpljenja za ovu knjigu, i vremena. Jer na kraju, ostaćete u pustinji, i dalje sami. Pesak će i dalje biti misli. Misli će i dalje biti svakakvih boja, ali ćete vi nakon čitanja biti malo drugačiji. I to iznutra. I to tamo duboko iznutra gde inače ne puštate nikoga. A tamo su male promene veće od vulkanskih erupcija.

Kažu, da je ova knjiga bila jedna od najčitanijih u prvim godinama posle drugog svetskog rata, u Nemačkoj. Kažu, analizirajući razloge tog fenomena, svašta. Da majstor igre staklenih perli u njoj prevladava autokratsku potčinjenost sistemu, da čuva svoje ja, i slične književno teorijske analize. Verovatno ne lažu. Ali ne kažu, i ne vide, da je glavni razlog tom fenomenu što je ovo beskrajno čista knjiga, da u njoj nema nikakvog zla, nigde, da ona tera da se u pustinji gde ste sami, mnogo misli, i da u tome oslobađa i čisti. A posle epskih kataklizmi, treba da se čisti. Doći će opet vreme ove knjige. Posle ovog vremena.
Marko Gaić