Rolling Stones – Hackney Diamonds
Helly Cherry
Nisam bio nešto zagrijan da odmah preslušam album. Ima vremena. Gdje je preša? Da li gori pod noge? A onda, kaže mi prijatelj da je album pravo osvježenje. Ma dobro, bez namjere da vrijeđam, ali što mogu da predstave danas kada su svi u bendu prešli osamdesetu i bliže su devedesetoj godini? I naravno, ponovo sam pogriješio. Prijatelj me zaintrigirao jer je spomenuo riječi kao osvježenje, poletnost, energija, i najviše, veseo i pozitivan. Ma, je li moguće, i to još u tolikoj mjeri koliko je on opisivao? Zavrtio sam album i nisam mogao da povjerujem ušima. Pjesme doista zvuče poletno, pozitivno i energično.
Jager raspjevan i sav vrcav kao i uvjek a Keith je ispostavio, kao i uvjek, jednostavne, ali neke od najupečatljivijih rifova i „hooks“ ikada. Zalijepio sam se za zvučnike kao super ljepilom. Za osobe koje su već u osamdesetoj godini života, ovo je stvarno nevjerovatno. Da nisu neki vanzemaljci, potomci Atlantiđana, grčki bogovi, ili se trpaju nekim hemikalijama pa imaju ovu neviđenu energiju? Sve mogućnosti su u opticaju.
No, i pored toga što su Jager i Richards postavili osnove svih pjesama i uradili onaj najvažniji dio posla, napisali pjesme, ipak je očigledna i nadgradnja, tj. popriličan broj drugih instrumentalista, neki mlađi, neki stariji, i siguran sam da su svi po malo dodali nečeg svoga koje u ovom finalnom obliku je stvarno nevjerovatno. Tu su čak i Paul McCartney, Elton John, Stevie Wonder pa i bivši basista benda , Bill Wyman. Na par pjesama je snimljen i Charlie Watts, bubnjar benda koji je preminuo 2019 godine i kome je posvećen album „with love to Charlie Watts“. Moraju se spomenuti i mlađi muzičari te producent Andrew Watt koji je producirao album i svirao na većini pjesama.
Dobro, blebetao sam dovoljno o periferijama. Ajmo na software. Pjesme su sve odlične! Nema potrebe suvišno okolišati. Najinteresantnija je ta poletnost i pozitivna energija koja je toliko očigledna okolo svih pjesama koje su kao sarme umotane u toj super pozitivnoj atmosferi. Nevjerovatno prijatno slušalačko iskustvo koje mnogo prija ušima.
Kao po običaju, Richards ima barem jednu pjesmu na kojoj pjeva (kratka i potpuno ogoljena „Tell me straight“) od koje se zavrti u glavi od Keithovog prepuklog glasa koji prenosi decenije iskustva. Za mene (subjektivno do bola) je isto kao da ponovo otkrivam neke pjesme sa „Tattoo You“ albuma iz 1981. godine. Ma vjerujte, dok slušam ovu pjesmu, ovu kratku solažu, kao da me Keith Richards sa onim njegovim osmjehom na licu tapše po ramenu i kaže, ne brini, sve prolazi i sve će uvjek dobro da se završi. Toliko magije sadrži ova pjesma.
Sledeće veliko iznenađenje mi je bila pjesma „Get Close“ gdje ... gdje ... gdje ... pa Jager i Richards imaju pedeset godina manje. Ne, oni nemaju osamdeset godina, ne nikako. Na ovoj pjesmi i Jager sa svojim divljim pjevanjem, i Richards sa rifovima kao da plete digitalni Telecster džemper su se u potpunosti nadmašili. Ovo je nevjerovatno prijatno iskustvo za slušati.
Ali, najveće iznenađenje mi je bila divlja „Bite my Head Off“ (McCartney svira bas). I opet, da li je stvarno moguće da ovi ljudi imaju osamdeset + godina? Ma da nije neko ubrzao ovaj snimak? Da ti nisu bili na nekim ilicitnim supstancama tokom snimanja? Potpuno mi nevjerovatno zvuči i izgleda. Brza, silovita i nadahnuta pjesma koja iziskuje dobru fizičku spremnost i stvarno je nevjerovatno što su ovdje uradili.
Na kraju albuma je Muddy Watersov klasik „Rolling Stones Blues“ sa kojom je sve počelo početkom šezdesetih, i evo završava ovaj album, 24 u redu, 61 godinu nakon formiranja benda. Ako vam ovo nije impozantno, molim da dalje ne čitate.
Jeste, pjesme su nasnimavane, i to su nasnimvane, štelovane i dorađivane tokom dužeg perioda – tehnika koja se rabi dugi niz decenija, ali se ovdje vrlo jasno čuje da su svi umješani u snimanju ovih pjesama dali sve od sebe, pa i više nego što se očekivalo, a producent je samo potvrdio svoj status jednog od najznačajnijih lica na današnjoj producentskoj sceni. Urađen je doista impresivan posao. „Hackney Diamonds“ je jedan izuzetan i unikatan dragulj modernog rokenrola. Kada malo bolje razmislite, ovi ljudi su i izmislili rokenrol onakakv kakavog ga danas poznajemo – oni, The Beatles. Svi ostali bendovi dolaze kasnije. Tako da, Hackney Diamonds je jedan ogroman doprinos modernom rokenrolu i njihovoj istoriji i zaostavštini. Ja osjećam samo jedno veliko poštovanje i zahvalnost da imam čast da čujem ovako nešto.
Nikola Franquelli
No, i pored toga što su Jager i Richards postavili osnove svih pjesama i uradili onaj najvažniji dio posla, napisali pjesme, ipak je očigledna i nadgradnja, tj. popriličan broj drugih instrumentalista, neki mlađi, neki stariji, i siguran sam da su svi po malo dodali nečeg svoga koje u ovom finalnom obliku je stvarno nevjerovatno. Tu su čak i Paul McCartney, Elton John, Stevie Wonder pa i bivši basista benda , Bill Wyman. Na par pjesama je snimljen i Charlie Watts, bubnjar benda koji je preminuo 2019 godine i kome je posvećen album „with love to Charlie Watts“. Moraju se spomenuti i mlađi muzičari te producent Andrew Watt koji je producirao album i svirao na većini pjesama.
Dobro, blebetao sam dovoljno o periferijama. Ajmo na software. Pjesme su sve odlične! Nema potrebe suvišno okolišati. Najinteresantnija je ta poletnost i pozitivna energija koja je toliko očigledna okolo svih pjesama koje su kao sarme umotane u toj super pozitivnoj atmosferi. Nevjerovatno prijatno slušalačko iskustvo koje mnogo prija ušima.
Kao po običaju, Richards ima barem jednu pjesmu na kojoj pjeva (kratka i potpuno ogoljena „Tell me straight“) od koje se zavrti u glavi od Keithovog prepuklog glasa koji prenosi decenije iskustva. Za mene (subjektivno do bola) je isto kao da ponovo otkrivam neke pjesme sa „Tattoo You“ albuma iz 1981. godine. Ma vjerujte, dok slušam ovu pjesmu, ovu kratku solažu, kao da me Keith Richards sa onim njegovim osmjehom na licu tapše po ramenu i kaže, ne brini, sve prolazi i sve će uvjek dobro da se završi. Toliko magije sadrži ova pjesma.
Sledeće veliko iznenađenje mi je bila pjesma „Get Close“ gdje ... gdje ... gdje ... pa Jager i Richards imaju pedeset godina manje. Ne, oni nemaju osamdeset godina, ne nikako. Na ovoj pjesmi i Jager sa svojim divljim pjevanjem, i Richards sa rifovima kao da plete digitalni Telecster džemper su se u potpunosti nadmašili. Ovo je nevjerovatno prijatno iskustvo za slušati.
Ali, najveće iznenađenje mi je bila divlja „Bite my Head Off“ (McCartney svira bas). I opet, da li je stvarno moguće da ovi ljudi imaju osamdeset + godina? Ma da nije neko ubrzao ovaj snimak? Da ti nisu bili na nekim ilicitnim supstancama tokom snimanja? Potpuno mi nevjerovatno zvuči i izgleda. Brza, silovita i nadahnuta pjesma koja iziskuje dobru fizičku spremnost i stvarno je nevjerovatno što su ovdje uradili.
Na kraju albuma je Muddy Watersov klasik „Rolling Stones Blues“ sa kojom je sve počelo početkom šezdesetih, i evo završava ovaj album, 24 u redu, 61 godinu nakon formiranja benda. Ako vam ovo nije impozantno, molim da dalje ne čitate.
Jeste, pjesme su nasnimavane, i to su nasnimvane, štelovane i dorađivane tokom dužeg perioda – tehnika koja se rabi dugi niz decenija, ali se ovdje vrlo jasno čuje da su svi umješani u snimanju ovih pjesama dali sve od sebe, pa i više nego što se očekivalo, a producent je samo potvrdio svoj status jednog od najznačajnijih lica na današnjoj producentskoj sceni. Urađen je doista impresivan posao. „Hackney Diamonds“ je jedan izuzetan i unikatan dragulj modernog rokenrola. Kada malo bolje razmislite, ovi ljudi su i izmislili rokenrol onakakv kakavog ga danas poznajemo – oni, The Beatles. Svi ostali bendovi dolaze kasnije. Tako da, Hackney Diamonds je jedan ogroman doprinos modernom rokenrolu i njihovoj istoriji i zaostavštini. Ja osjećam samo jedno veliko poštovanje i zahvalnost da imam čast da čujem ovako nešto.
Nikola Franquelli