Muzički rokerkoster u svim mogućim bojama, pozitivnog naboja i energičnih tonova. Tako ću bez pardona u jednoj rečenici opisati ono čemu sam sinoć, 13. novembra 2023, u dupke punoj sali Amerikana beogradskog Doma omladine, prisustvovao. Dve reči, milion emocija – Enter Shikari. A kako onda da ne bude zagarantovana nezaboravna zabava? I znoja, i hitova, i odlične predgrupe, i rasvete vanvremenske - sve je stalo u ovo veče, u spektakl kakvom u glavnom gradu Srbije nisam u ovoj godini, čini mi se, prisustvovao. Britanci su nas posetili u sklopu turneje „A Kiss for the Whole World”, na kojoj promovišu istoimeni novi album. Inače, koncert u organizaciji dve ruske agencije – Honeycomb i Connected, bio je rasprodat i to danima unazad, čime se takođe moglo naslutiti kakva se predstava sprema. No, idemo lagano i redom.

Lake Malice, foto: Danijela Radojković
Čast da preseče vrpcu ove večeri imao je britanski sastav Lake Malice. Na bini trio, na disku duo – Elis Guala i Blejk Kornvol, za ovu priliku potpomognuti bubnjarkom. Prvim tonom su nam dali do znanja kakvo veselje možemo da očekujemo. Pevačica Elis nije stala, a boga mi ni gitarista Blejk. Jurcali su po bini, skakali, pozivali ljude na ples – pauze bez. Muzika koju stvaraju je u osnovni metal, a od začina ide „nu”, „core”, „alt” i tako dalje i tako bliže. Da muzika nije sama po sebi cilj, već i sredstvo, govore društveno angažovani tekstovi pojedinih odsviranih pesama. Tako smo u uvodima mogli čuti jednu traku „za one koji dodiruju bez dopuštenja”, kada su u zrak poleteli srednji prsti većine prisutnih, svakako kao znak podrške. Ili recimo numera o socijalnoj anksioznosti, što je takođe naišlo na podršku publike, koju su mahom činili Rusi. Od koncertnih igrarija, upriličen je i jedan „wall of death”, čučanj-skok, a gitarista Blejk je na kraju sneo i indijaner u prve redove, kako bi se neki srećnik ili srećnica okušali u udaranju istog. Odlična uvertira za ludilo sa kojim ćemo se uskoro susresti.

Dok smo čekali da se pospremi bina, naslušasmo se britanskih hitova iz osamdesetih. Narod se uglavnom zabavljao, pevao, a neki su nepomično čekali da se ukažu zvezde večeri. Glavnom, bradom, alternativnim i elektronskim pristupom „(post-)hardcore” muzičkom sadržaju – Enter Shikari. Prvi put se ovi Britanci spustiše u Beograd, ali su već bili u Srbiji – 2018. godine na kragujevačkom Arsenal festivalu. Kako su se ovaplotili pred narodom, tako je usledio vrisak, a sa prvim rifom i haos koji doslovno nije stao do kraja nastupa. Veče su otvorili numerom „(pls) Set Me On Fire” sa najnovijeg albuma „A Kiss for the Whole World”. I odmah prizor za pamćenje – okupana publika bojama rasvete, cela sala obasjana, pa na sve to i horsko pevanje. Jezivo dobro. A onda malo rani(ji) radovi - „Sssnakepit” i „Juggernauts”. Kod prve pesme je sevnuo „circle pit”, a na drugoj takozvano „veslanje”, gde je tridesetak fanova selo na patos i krenulo da oponaša vožnju kajaka.

Enter Shikari, foto: Danijela Radojković
Pored horski otpevanih bezmalo svih pesama, ako ne u celini, onda makar refren, o prisustvu najzagriženijih fanova na sinoćnjem koncertu svedoče još neke sitnice. Na primer, u pauzama između pesama, par puta se čulo „Šikari, Šikari”, što je naravno naišlo na snažno odobravanje muzičara na bini, dok je jedan neplanirani intermeco u potpunosti pripao auditorijumu kada se snažno zaorilo „And still we will be here standing like statues”. Inače stihovi njihove stvari „Closing”. Bend se nakratko pridružio povicima, pa smo dobili i jednu polu-improvizaciju gratis, hehe. Na repertoaru su se, između ostalog, našle još i naslovna sa aktuelnog izdanja, „A Kiss for the Whole World x”, zatim nagrađivana prodidžijasta „Anaesthetist”, i moj adut „satellites * *”.

U finiš se ušlo prvo sa „It hurts”, a onda i onim što momci sa juga Engleske nazivaju „Quickfire Round”, odnosno sedmominutni medli gde su izređali „Havoc B”, „Bull”, „The Last Garrison” i „Sorry, You’re Not a Winner”, za apsolutni kuršlus. I tako posle sat vremena Enter Shikari postaše Exit Shikari... Ali nakratko. Naravno da se ovaj nezaustavljivi četverac vratio kako bismo još neko vreme uživali – mi u zvuku i fenomenalnom nastupu, oni u neverovatnoj energiji koju je publika emitovala.

Pevač grupe Rou Reynolds, karakteristične frizure, u majici sa tigrastim printom, prvi je izašao na binu krenuvši u akapela pojanje stihova iz „System...”, pri čemu mu se momenatalno pridružilo makar stotinak fanova u publici. Ubrzo su mu se pridružili i gitarista Rori Klulou, koji se u nekoliko navrata našao na stejdždajvingu, basista Kris Baten i bubnjar Rob Rolf. Vratiše se zbog „Live Outside” i „{ The Dreamer's Hotel }”, čime su navukli zavesu na ovaj neverovatan šou.

Dok su se svela palila, a tehničari skupljali opremu sa bine, nekoliko desetina Rusa je posedalo ukrug i ponovo zapevalo neke od hitova britanskog sastava i tako se na jedan originalan način oprostilo od svojih ljubimaca. Završiću u sličnom tonu kao što sam i počeo. Ono što smo videli sinoć, ta pankerska energija, bogata paleta boja, besprekorna svirka i lepa, drugarska atmosfera, nešto je po čemu ću ja, a verujem i mnogi drugi koji su bili na ovom događaju, pamtiti isti dugo, dugo. Ili makar do narednog susreta!