Prvenstveno kao video-igra, Mortal Kombat danas ima kultni status u pop kulturi. U odnosu na ostale video-igre borilačkog žanra svog doba, ovu igru najpre odlikuje kompleksna priča na kojoj je bazirana i koja traje trideset i jednu godinu. Mortal Kombat bismo za one koji ne znaju ništa o ovom fenomenu mogli da opišemo kao spoj franšize Ratovi Zvezda sa, recimo, filmom U zmajevom gnezdu. Pored same priče, ovaj serijal video-igara je prepoznatljiv i po izvanrednoj grafici i scenama brutalnog nasilja, posebno kada se radi o završnim udarcima, poznatim kao fatality. Do sada je od 1992. godine objavljeno ukupno dvadeset i šest video-igara, četiri serijala stripova, tri dugometražna i četiri animirana filma i jedna nezavršena igrana serija. Kada govorimo o ekranizacijama ove video-igre, prva dva igrana filma su za sve one koji su odrastali uz nju ili su se za istu kasnije zainteresovali neizostavno gradivo. I dok je prvi film iz 1995. godine nazvan po samoj igri izazvao podeljene reakcije kod kritičara, kod publike ipak primljen pozitivno, Mortal Kombat: Annihilation je, kako i sam naziv kaže, doslovno uništenje vizuelne estetike, dobrog, zapravo iole smislenog scenarija, elementarnog razvitka toga radnje i naposletku logike i zdravog razuma, čak i kada se radi o ovakvoj tematici koja je sama po sebi metafizička i prihvatljivo iracionalna.

U vreme pre snimanja filma Mortal Kombat: Annihilation i serijal video-igara i kinematografska izdanja su doživeli više komercijalnih neuspeha. Igre Mortal Kombat 1, Mortal Kombat 2, Mortal Kombat 3, Ultimate Mortal Kombat 3 i Mortal Kombat Trilogy su u periodu od 1992. do 1995. godine predstavljale zlatno doba ovog serijala pod kreativnim vođstvom Eda Buna i Džona Tobajasa i njihove firme Midway Games. Godine 1995. serijal dobija i igranu formu, pa je film objavljen iste godine postao blokbaster zaradiviši 120 miliona dolara nasuprot budžetu od 18 miliona. Kada se uzmu u obzir loši i gotovo zaboravljeni pokušaji ekranizacije popularnih video igara s početka 90-ih godina kao što su Street Fighter, Mario Bros ili Double Dragon, film Mortal Kombat do danas ima kultni status ne samo kod obožavalaca ove igre već u svetu akcionih i filmova baziranih na video-igrama uopšte. Iste godine, tri dana kasnije je objavljen i prvi animirani film pod nazivom Mortal Kombat: The Journey Begins a sledeće i animirana serija Mortal Kombat: Defenders Of The Realm, obe sa ciljem da serijal najpre prikažu najmlađim gledaocima u duhu popularnih crtanih filmova kao što su ekranizacije stripova Batman, X-men ili Masters Of The Universe sa elementima akcije, jeftine komedije i radikalne promene koncepta serijala. Naravno, oba naslova su naišla na neodobravanje publike koja je želela gleda nešto poput pređašnjeg igranog filma. Da stvar po serijal pre snimanja drugog igranog filma bude još gora, poslednja video-igra pod nazivom Mortal Kombat 4 iz 1997. godine je za mnoge igrače predstavljala veliko razočarenje usled loših eksperimentisanja sa 3D grafikom, neautentičnih novih likova, lakoće savladavanja svih protivnika i besmislenih scena koje igrač može da gleda nakon što sa određenim borcem pobedi sve protivnike.

U želji da uspeh sa prvim filmom bude ponovljen, producent Lorens Kasanov je početkom 1997. godine aktivno radio na stvaranju njegovog nastavka iako se film Mortal Kombat još uvek aktivno i uspešno emitovao u bioskopima. Reditelj prvog filma, Pol Anderson, koji je poznat i po režiranju svih šest filmova iz serijala Resident Evil i filma Osmi Putnik protiv Predatora je uveliko radio na naučno-fantastičnom horor ostvarenju Event Horizon sa Lorenson Fišburnom u glavnoj ulozi i nije mogao da prihvati ponudu Kasanova. Godinama kasnije, izjavio je da nikada neće da prestane da radi na filmu u nastavcima kako drugi filmovi ne bi dobili nastavak kao što je Annihilation. Rediteljski posao i raspolaganje finansijama su, stoga, veoma racionalno i promišljeno povereni Džonu Leonetiju koji je bio zadužen za rasvetu i vrste kamera kojim je sniman prvi film i koji do tada apsolutno nikakvog prethodnog rediteljskog iskustva. Nažalost, sada ga ima, a i sudeći po kvalitetu, recimo filma Annabel iz 2014. godine, pre ćemo da otkrijemo umetničku vrednost muzike drogiranih blizanaca poznatijih kao Twins nego razloge zbog kojih ovaj tip i dalje režira bilo šta. Kada govorimo o scenariju, Kevin Droni je u to vreme uveliko radio na filmskoj adaptaciji video-igre Wing Commander, pa je scenario za drugi film plod saradnje Brenta Fridmena, Brusa Zejbela i samog Lorensa Kasanova.


Paradoksalno, izmenjena verzija pesme Techno Syndrome koju je proslavio prvi film sada počinje sa „Choose your destiny“ umesto sa „Test your might“, a Kasanov i ekipa su izabrali onu najgoru moguću sudbinu. Iako je, opet naglašavam u pitanju direktan nastavak prvog, sastav glumaca je skoro u potpunosti izmenjen. U odnosu na prvi film, svega dvoje se pojavljuju u drugom: Robin Šu koji tumači glavnu ulogu, odnosno Lu Kenga i Talisa Soto koja igra princezu Kitanu. Kristofer Lambert je tek 2016. godine u jednom intervjuu izjavio da nije želeo da glumi u nastavku jer mu se priča i scenario nisu svideli, pa je uloga Rejdena pripala ništa manje podesnom Džejmsu Remaru. Sonju Blejd je ovog puta igrala epizodna glumica američkih serija Sandra Hes jer je Bridžit Vilson snimala horor film Znam šta ste radili prošlog leta, dok je Linden Ešbi za razliku od Lamberta odmah i eksplicitno odbio angažman jer mu se sinopsis filma nije svideo pa je lik Džonija Kejdža tumačio neki batica zvani Kris Konrad koji se pre toga pojavio kao policajac na par sekundi u filmu The Specialist sa Silversterom Staloneom i Šeron Stoun u glavnim ulogama. Kada je u pitanju Šao Kan, brutalni, oholi i zastrašujući predvodnik horde zla, Brajan Tompson, nekako nije uspeo da iznese takvu ulogu kako valja. 

Jagodinska televizija Palma Plus je do pre nekih petnaest godina imala zanimljiv noćni program koji je uređivao neki neznani junak i filmovi koji su emitovani su bili avangarda u odnosu na filmske, a naročito noćne programe drugih televizija. Taj program sam toliko voleo da sam čekao jedanest sati pre podne kako bih ponovo gledao filmove sa Vinsentom Prajsom, Dolfa Lundgrena i Brendona Lija koji se kao policajci makljaju sa jakuzama po Njujorku i Moon 44, u kom je Brajan Tompson glumio lokalnog siledžiju u futurističkom internatu neke vojne akademije gde mu je falilo neke dartvejderovske ozbiljnosti i temperamenta koje nije imao za takve vrste uloga. U oba slučaja je više izazivao podsmeh, sažaljenje i nemogućnost da se uživiš u njegove likove. Ostale uloge novih likova su pripale manje-više nepoznatim glumcima i glumicama širem auditorijumu i imena kao što su Rejner Šone, Lin Vilijams, Irina Pintaeva, Marđan Holden, Geri Pol Dejvis ili Tajron Vidžins imaju važnost za svetsku kinematografiju koliko i Dejan Cukić za domaću rok scenu.

Na makronivou, Priča filma Mortal Kombat: Annihilation počinje tamo gde se završava film Mortal Kombat. Borci zemaljskog carstva su se uz pomoć i mentorstvo Rejdena borili na turniru nazvanom, jelte, Mortal Kombat i nakon što je Lu Keng pobedio zlog nekromansa Šenga Sunga u finalnoj borbi, planeta Zemlja je nastavila niz pobeda obezbedivši mir za još jednu generaciju i kapije portala svih svetova su zatvorene do sledećeg turnira koji bi trebao da se odigra za 50 godina. Međutim, odmah nakon njihovog povratka na Zemlju, Šao Kan, vladar Izvanstevovnog carstva je prekršio sveta pravila i prošao kroz portale i sada svojim generalima Ermakom, Rejnom, Motarom i vaskrslom kraljicom Sindel koja je i medijum između dva sveta i vojskom namerava da za 6 dana, koliko je po Bibliji Zemlja stvarana uništi čovečanstvo. Sada, borci Zemaljskog carstva moraju da pronađu način da za 6 dana zatvore portale.

Na početku filma, naravno, prvo primetite nove glumce, a onda primetite da Lu Keng nosi čistu i malo drugačiju majicu od one u kojoj se završio prvi film, i znate da „Ovo neće da bude dobro“, kao što kaže jedina rečenica koju izgovara batica koji tumači lik Džonija Kejdža. Na 6 minuta, doduše, jer ga Šao Kan trijumfalno i olako ubija. Džonija Kejdža. Onog koji je u prvom filmu ubio Škorpiona, prvu asocijaciju na pojam Mortal Kombat-a i četvororukog gmaza princa Goroa. 

Ideja da se jedan od glavnih i najpoznatijih likova odmah ubije verovatno ima za cilj dramatizaciju celog filma a i stvaranje prostora za sigurno trideset novih likova. Lokacije na kojima je sniman film su bile Engleska, Jordan, Tajland i Izrael i sva ova mesta su uspela da dočaraju kontrast zapadnjačke urbanosti i orijentalne mistike po kojima je serijal i poznat. Međutim, neke scene, uključujući i one na početku filma su snimane ispred zelenog ekrana nakon čega su kompijuterski dodavane pozadina i specijalni efekti. Ne samo da je, na primer, grafika distopijske scene rušenja planete Zemlje sa izvanzemaljskim osvajačima bukvalno na nivou loših naučno-fantastičnih filmova iz šezdesetih godina ili video igrica za Soni Plejstejšn, već oko glumaca neprestano vidimo bele linije koje ih odvajaju od scenografije. 

Scene animality-ja, odnosno transformacije Lu Kenga i Šao Kana u zmajeve izgledaju kao igranje u programima za animaciju dece od po deset godina na času informatike. Ako se uzme u obzir da je budžet filma bio 30 miliona dolara, a recimo film Ratnici podzemlja sa Džejmsom Remarom koji je snimljen 1979. godine sa 4 miliona dolara budžeta je dobio kultni status, uzimajući u obzir činjenicu da su u pitanju dva filma različitog žanra i da su troškovi snimanja poskupeli, jasno je da je tim predvođen Kasanovim mogao i morao bolje da se potrudi.

Koliko su postupali iracionalno sa ulaganjem novca govori i scena transporta sa jednog kraja sveta na drugi u velikim, čeličnim loptama kroz podzemne kanale u kojima su glumci pripijeni jedni uz druge kao ljudi u indijskim vozovima, iako, recimo, Rejden može da ih transportuje sa jednog kraja sveta na drugi teleportovanjem.

Ne bi li još više obesmislili radnju filma, autori su likove poslali na razne strane kako bi ispunili određene zadatke. Rejden je otišao da pita Stare Bogove kako i zašto su prekršena pravila zatvranja portala svetova uz mogućnost tri pitanja. Mada, ako izađe pa uđe opet, valjda opet može da postavi tri pitanja. Elem, Lu Keng i Kitana su krenuli da nađu šamana Najtvolfa koji će Lu Kenga da nauči animalnoj transformaciji a Sonja se zaputila da pronađe svog policijskog partnera Džeksa koji je otišao da ojača ruke čeličnim recimo, rukavicama, i kada razmisliš sada, nekako i to više ima smisla od produživanja nogu Nikse Zizua za četiri centimetara u nekoj bolnici u Jermeniji.

Na mikro-mikronivou, primarni tok radnje je prožet stalnim i iracionalnim scenama borbe. Koliko su scene šorke, koje su, doduše i odlika ove franšize učestale govori podatak da je u njima ubijeno dvadeset i dvoje likova. Matematički gledano, u 95 minuta trajanja filma imamo po jedno ubistvo na svaka 4.32 minuta. I stvarno, neke scene borbi, poput recimo finalnog obračuna Lu Kenga, Kitane, Džeksa i Sonje sa Kanom, Motarom, Ermakom i Sindel možemo okarakterišemo kao smislene za tok radnje i poentu filma, ostale borbe najčešće ne možemo. 

Na primer, scene borbe Šao Kana i Rejdena na početku filma ili borbi sa likovima koji se pojavljuju bez ikakve najave ili nagoveštaja, neretko čak ni smisla poput Smouka sa Lu Kengom, Sajreksa sa Sonjom i Džeksom, Barakom sa Lu Kengom ili Miline sa Sonjom. Kao vrhunac iracionalnosti, u filmu se, takođe bez imalo razloga u isto vreme pojavljuju Škorpion i Sab-Ziro, obojica ubijeni u prvom filmu uz objašnjenje da je Sab-Ziro ustvari mlađi brat ubijenog Sab-Zira i, očigledno, koji se oblači isto kao on, nosi isti kostim kao on i ima iste moći kao on. Škorpionovo ponovno pojavljivanje nema čak ni pokušaj objašnjenja, osim eventualne želje da gledaoci dobiju i scenu borbe dvojice autentičnih likova. Od već ubijenih likova se iz nepoznatog razloga pojavljuje i Reptajl, i to u borbi sa Rejdenom koja u jednom trenutku izgleda kao igranje obrenovačkog veza u izvedbi lokalnog kulturno-umetničkog društva u Žikinoj šarenici jer bukvalno postoji scena u kojoj se glumci besumučno vrte na jednoj nozi sa podignutom drugom bez fizičkog kontakta. Ruku na srce, i smislene i besmislene scene borbe pariraju prvom filmu su češće pristojne i dostojne Van-Dam-Sigal trenda tog doba. Za iracionalni prikaz nekih od tih scena treba striktno kriviti produkciju koja je, recimo, neke scene ubrzavala, pa ih vraćala unazad i čak par puta ih predstavljala tako što bi se glumci rvali sa protivnikom držeći kameru u svojim rukama uperenu sebi u lice.

Montaža je u par navrata urađena u najmanju ruku toliko neprofesionalno da gledalac stiče utisak da nešto uvek fali jer su scene poput ekslozije Smouka isprekidane, nedovršene i opet nastavljane kao snimak sa naplatne rampe Doljevac bez ključnih dva minuta. Takođe, u nekoliko scena smo mogli i da čujemo smeh Šao-Kana iako su mu usta bila zatvorena.

Pošto film najčešće izgleda kao produžena verzija videa u kom Bugari trčkaraju za Časni krst u bazenu do kolena dok se nabadaju u glavu omnium contra omnes, za scenario nije bilo toliko mesta. Onda kada ima ikakvog razgovora, uglavnom je u formi od najviše tri isprazne rečenice. Razgovori Rejdena kao mudrog poznavaoca prilike koja ih je zadesila sa ostalim likovima su najčešće vrlo oprečni i bez dubljeg pojašnjenja pa u odnosu na ovaj scenario konverzacije, na primer, Milice Milše i Ive Štrljić u onoj njihovoj seriji koju treba zakonom zabraniti deluju kao debata Noama Čomskog i Mišela Fukoa o pojmu ljudske prirode. Čak i onda kada čujemo tako malo razgovora između ostalih likova, možemo da nabrajamo komične i besmislene dijaloge i replike kao što su roditeljsko kritikovanje Šinoka svog sina Šao Kana jer nije ubio Rejdena ili svađa Šive i Motara bez ikakvog razloga, ali svakako mnogima omiljeni je Kitana:“Majko, živa si!“, Sindel:“Šteta, jer ti... Ćeš da umreš!“.

Scenario je, takođe, poslužio i kao uvertira ili objašnjenje ubistava nekih likova koji nisu stradali direktno u borbi, pa je tako nesrećni Rejn bačen u oganj jer nije naterao Kabala i Strajkera da mole za život pre nego što su ubijeni iako se oni čak i ne pojavljuju u filmu, Džejd je bila pojedena od strane oživljene statue demonskog bića jer je, inače, uradila sve kako joj je rečeno i dovela Lu Kenga pre Šao Kana a Šiva je bez sekunde borbe ubijena tako što je na nju pao džinovski kavez. Osim nje, koju je produkcija volšebno ubila jer nisu više imali novca za 3D animaciju dodatnih ruku, ostali likovi su na ovakav način ubijani jer ih je, prosto, bilo previše pa nisu znali šta da rade u vezi njih.

Iako je zarada filma bila 51.3 miliona dolara, kritičari mu nisu bili blagonakloni zbog mnogih ovde pobrojanih nedostataka. Usled loših poteza kompanije Midway i izdavanja igara Mortal Kombat 4, Mortal Kombat: Sub-Zero Mythologies i Mortal Kombat: Special Forces nakon snimanja ovog filma, na narednu video-igru smo čekali do 2002. a na film do 2021. Ipak, film Mortal Kombat: Annihilation vredi pogledati jer ćete se najmanju ruku dobro zabaviti i, zapravo, on je dobar baš zato što je vizuelno loš, iracionalan i najčešće besmislen kada je radnja u pitanju. Danas, četvrtinu veka od njegovog snimanja, ovaj film ipak predstavlja i više od zabave za gledanje za nas kojima je svet Mortal Kombat-a integrativni deo odrastanja i često možemo da pročitamo komentare na internetu o njegovoj sentimeltanoj vrednosti i nostalgiji za nekim prošlim vremenima koju izaziva kod gledačaca uprkos svim njegovim manama.

Ilija Najdanović