Tri problema u doživljaju fantastične knjige

Problem prvi ove knjige zvao se Goodreads sajt. Dugogodišnje zaobilaženje istog omogućilo mi je slobodu u kreiranju stavova o pročitanom a još više o beskonačnom nepročitanom štivu, ali i isključivanje iz tokova čitanja a nedavni početak posećivanja istog umalo me ubedio da je ovo ništa drugo do solidna knjiga. Prosečna ocena, 3.9 recimo. Gledam i mislim se, ako su na sajtu svi klasici sveta, a jesu, onda mu ovo dođe kao kapitalno dobra ocena, a opet, priznaćete, kad gledate u te brojke, rekli biste, pa, onako, i nije za onesvešćivanje.

Srećom pa mi s godinama rastu sumnje a pada poverenje u sve i svakoga pa sam onu prosečnu ocenu na vreme zaboravio, toliko da mi sad deluje daleka, teška, nestvarna troma i nesposobna da prikaže veličanstvenost ritma pisanja, piščevu sposobnost da roman o redakciji italijanskih novina sa sve inostranim dopisnicima predstavi tako efektno, pojedinačno intimno, i to sve dajući svakom od junaka tek po jedno poglavlje, baš tako. Jedno poglavlje, jedan novinar. U svim ostalima, po malo od svih ostalih. A opet, neprestana zabava. Shvatih, po ovakvim su se romanima nekada snimale dobre TV serije koje su išle na manjim kanalima u kasnim popodnevnim satima recimo, u kojima stalno zvone telefoni, cvrči haos, spolja našminkani profesionalci, iznutra najčešće razorene individune propalih ambicija.

Problem drugi ove knjige nalazi se na poleđini među kratkim, ekstatičnim i razigranim miniprikazima iz svetskih listova, koji puni usta hvale ne propustiše da kažu kako je ovo genijalan prikaz sunovrata novinarstva, pa i sveta u kom se i novinarstvo zajedno s njim survalo. A ja još gajim iluzije o nekim novinarima, naročito drugarima i poznanicima koji se tim poslom slabo bave, ali su profi i pravi, gde god da su pa nisam mislio da će me se ikako dojmiti čitanje na tu temu.

Srećom pa sam miniprikaze sa poleđine knjiga naučio da klasifikujem u dve grupe, one koje natrpaju epitete, i one druge. Srećom pa sam ove sa poleđine ove knjige stavio u prvu kategoriju, u koju inače ubrajam i komplet sopstvene redove. Nije ovo priča o sunovratu novinarstva, jer, tužna je istina, nije ono nikad ni bilo mnogo ozbiljnije, profesionalnije i kvalitetnije od ove redakcije, u kojoj se pomalo piše, pomalo krade od drugih, pomalo izmišlja, pomalo dodaje i oduzima, otaljava i blefira. Svi smo zapravo takvi, sve je ok. I dalje među njima periodično sevne dašak duboke genijalnosti u blefu, dašak iskrene brige za istinu, baš kao kod onih novinara koji i danas brane profesiju kojoj odbrana nikad nije ni trebala.

Problem treći ove knjige je domaći izdavač. Autentični, retko avangardni, ultimativno kvalitetni izdavač, koji je knjigu skromno predstavio, u malobrojnim knjižarama je zatrpao Peljevinovim izdanjima, bacajući nedovoljno jako i blještavo svetlo na nju, dodatno joj otežavajući put do čitalaca opravdanim i razložnim, mada previše inatnim i dečačkim stavom da se ne učestvuje na Sajmu.

Srećom je izdavač utisnuo komplet tada aktuelnu ponudu na onlajn naručivanje, kao i u nekoliko odabranih relativno ozbiljnih i kvalitetnih knjižara u kojima se našlo mesta i za ovaj divan, zaista i zapravo divan i divno napisan roman u kojem je, paralelno sa glavnom radnjom, odlično uklopljena i usputno ispričana i priča o istorijatu nastanka te novine i te redakcije, a dodat je i svojevrsni bonustrack.

Kratke rečenice. Jasne aluzije. Jednostavna priča. Kotrljajući ritam. Fantastičan roman. Srećom pa ga pročitah.

Marko Gaić