Retko uspešan, moćan i poetski sveden naslov koji je sam po sebi osvajao već na sluh, na ritmiku izgovora, na svedenost i mistiku koja diše. Ponavljao sam ga često, u sebi, diveći se, i nemajući pojma ni šta krije među koricama niti ko ga je potpisao niti gde sam ga video. Posle sam ga u svoj toj zaljubljenosti u naslov i neznjanju ičega drugog uredno stavio na „to read“ nepregledni spisak dela koje će večno ostati na istom, nepročitane i virtuelno prašnjave. Posle toga sam postepeno istraživao bušeći blaženstvo neznanja, sve dok se pre neki dan šetajući probuđenim gradom nisam šokirao činjenicom da ju je najveći izdavač reizdao i zviznuo na čeonu gondolu svojih knjižara sa kojima sam u večnoj i besmislenoj zavadi.

A prvo izdanje, nezavisno štampano, zapravo je prozni prvenac koji je autora niotkuda lanisralo u NINovo finale, nakon čega su svetla reflektora obezbedila mejnstrim reizdanje, a onda i uslove za brzi drugi roman koji je takođe otišao u isto finale, a oba naslova na već spomenute ulazne gondole najvećih knjižara, gde ovakve stvari retko ili nikada stoje.

Ovakvo subverzivno, gorko, gordo, moćno i beskompromisno pisanje. Kilometarski kadrovi ispresecanih dugačkih, neretko baš dugačkih rečenica koje gutaju strane i nemaju tačke. Bogate, lirske, samopouzdane, tek ponekad preko granice potrebnog, čitaju se u dahu ili se ostave odmah. Introspektivna mapa razbacanih sećanja pomalo izgubljenog glavnog aktera, introvertni vrišteći dnevnik samopriznanja, porodičnih trenutaka, ličnih promašaja i pogodaka junaka koji to nije. Predvečerje raspada jedne države, jednog sistema, jedne porodice i možda jedne ličnosti. Emotivno naglašena bez viška patetike, sa preokretima koji prijaju, sa iščašenošću koja grebe, sa početkom koji se pamti na plaži nekog mora, i sa krajem koji boli lepo i tromo. Svo vreme, nisam siguran zašto, mirišeći na Velikićevu genijalnost kad se preispituje samo za sebe, i gde je čitalac čist višak, samo je ovo za oktavu niže i haotičnije, što ne mora da bude minus. Roman kojeg ću zauvek, kao i većina čitalaca pamtiti po tome što je Suncu dao lično ime, i što ga je sa tim imenom popeo na potpuno novi književni nivo. Ima danas ovakvih pisaca i ovakvih knjiga i sve ih je teže razlikovati, zato morate biti dovoljno otkačeni za takve detalje. Roman kojeg ću, opet zauvek, kao ni jedan drugi na svetu čitalac, pamtiti i po tome što me je uvukao u Laguninu knjižaru i iz nje izveo sa još nekoliko izdanja i članskom kartom valjda jedinog domaćeg izdavača čiji takav dokument do sada nisam imao. Eto, dođe i to.

Marko Gaić