Priznajem da sam bio jedan od onih koji je, i pored osnovanog skepticizma, zapravo bio zainteresovan da vidi kako će rimejk jednog od popularnijih akcionih SF filmova iz 80-ih izgledati u savremenom ruhu, sa poboljšanim specijalnim efektima i u aktuelnoj kapitalističkoj klimi. Ali, avaj, sve je to ubrzo palo u vodu već posle prvih kritika po pojavljivanju filma. 

Originalni Robokap, u režiji prekaljenog i beskompromisnog holandskog majstora Pola Verhovena („Niske strasti“, „Totalni opoziv“) bio je donekle i proizvod svog vremena, turbulentnih 80-ih kada je prvi put ogroman kapital počeo da dominira svetskim okvirima i kada je kultura bahatog ponašanja počela da uzima korporacijskog maha. Robokap, priča o nesrećnom policajcu Aleksu Marfiju, koji nakon što ga zloglasna banda izrešeta postaje neka vrsta čoveka-mašine, zarobljen u veštačkom organizmu predodređenom da uteruje pravdu svim sredstvima, bio je neka vrsta satiričnog odgovora-kritike na korporacijiski sistem koji je zavladao Amerikom, s jedne strane šamar u lice puritanskim dušebrižnicima a s druge oštar napad na kapital koji je pretio da zavlada svetom i zadiktira svim ljudskim skrupulama. I pored tih satiričnih elemenata, Robokap je bio i jedna ozbiljna studija krimogenog društva u koje je Amerika pretila da evoluira u tom momentu, distopijska antibajka snimljena vrlo autentično, neštedemice se odnoseći prema prikazivanju nasilja. Takođe, film je pored svog akcionog elemeta sadržavao i alegorijsko pitanje kakav je odnos čoveka prema tehnologiji, gde se završava „mašina“ a počinju ljudske emocije i savest.

Ono što je glavni problem novog rimejkovanog „Robokapa“ jeste što je upravo korporacijski mentalitet protiv koga je original dizao tihu filmsku pobunu, dvadeset i kusur godina kasnije zapravo pobedio u ratu za prevlast nad svestkim resursima. I sada isti taj korporacijiski mentalitet snima rimejk namerno ga lišavajući svega što je original činilo tako upečatljivim. A bez tih elemenata, Robokap je samo jedan prazan i dosadan film o čoveku unutar mašine.

O ovom rimejku nemoguće je ne progovoriti a da se ne uspostave neke paralele sa originalom. Dok je Piter Veler kao originalni Aleks Marfi uneo dovoljno simpatičnosti i tragizma u svoj lik, Džoel Kinerman, bar onako kako ga režira brazilski reditelj Žoze Padila, ne pokazuje ništa specijalno u uvodnim minutima filma osim da je usijana glava bez trunke harizme i pozitivne hemije sa svojom porodicom, tako da već na samom početku ključne identifikacije publike sa glavnim likom film pada u vodu. Onde gde rimejk daje sebi možda i previše oduška u odnosu na original jeste ceo proces kako je Marfi posle smrtonosnog napada na njega završio kao čovek-kiborg, međutim to kvazinaučno komplikovanje, u kome prednjači lik Garija Oldmana, ne doprinosi ništa specijalno samoj radnji filma niti razumevanju Marfijeve podvojenosti kao čoveka-mašine.

Onde gde je original bio neporecivo dominantniji je satiričan odnos prema medijima čijim očima imamo prilike da vidimo kako Detroit tone u kaljugu narasajućeg kriminala. U rimejku je, naprotiv, taj medijski teatar zamenjen emisjiom koju vodi lik Semjela L. Džeksona i koji previše ratobrno, teatralno i patetično insistira na ulozi Amerike kao modrenog zaštitnika svetskog poretka. Takođe, čast da brani korporacijsku pohlepu u ovom filmu ima lik Majkla Kitona koji želi da napravi stotine robota-ljudi ne bi li ih prodavao u Americi kao zaštinike reda i poretka, međutim Kiton, iako pouzdan glumac, ovde ne uspeva da otelotvori u dovoljnoj meri beskrupuloznu grmazivost američkih korporacija.

Takođe, onde gde je original bio gotovo neprevaziđen u svojoj bezobraznosti je nivo filmskog nasilja koji rimejk tendenciozno ublažava da bi film bio pristupačniji mlađim gledaocima, time oduzimajući od filma jedan od iskonskih i prepoznatljivih kvaliteta. Takođe, ono što filmu takođe preko fali je neki upečatljiv negativac koji bi celoj priči dao malo neophodne težine i kvaliteta. Iako se u filmu kao negativac nameće i lik koji je usmrtio Marfija i koji je ovde sveden na trominutno zaboravljivo pojavljivanje i Majkl Kiton kao gramzivi industrijalac, ipak prisustvo nekog dominantnijeg i opasnijeg negativca prosto je neophodan u priči u kojoj se glavni junak nameće kao neshvaćeni heroj.

Iako bi u filmu trebalo da dominira komponenta unutrašnje borbe sa ljudskim u sebi u uslovima koji su više nego tragični po njega, ti elementi kod Džoela Kinermana izostaju i svode ga na marionetu bez ikakvih realnih interakcija sa ljudima u celom filmu. U originalu uloga Nensi Alen, kao Marfijevog partnera, bila je ključna da Marfi prepozna u sebi vezu koja ga spaja sa čovečnim u sebi i u drugima, dok u rimejku uloga Marfjevog partnera biva suludo protraćena i neiskorišćena.

Dalje pobrojavanje mana ovom filmu činilo bi se uzaludnim poslom. Rimejk Robokapa jednostavno nijednom idejom niti realizacijom nije dorastao ni do kolena svom prethodniku, a činjenica da je kostim glavnog junaka pretvoren ovde u crnu boju najmanji je problem celog ostvarenja. Najveći problem zapravo leži u nedostatku hrabrosti da film i u novom milenijumu ostane veran idejama na kojim je ponikao pre dvadeset i više godina.

Slobodan Novokmet