S jedne strane jako je lako izveštavati sa koncerta Nikole Vranjkovića jer nema greške ako napišete par superlativa i tako opišete koncert u nekoliko reči, a opet s druge strane, postoji opasnost da se ode u uopštenost ili patetiku silnom hvalom Nikole i ekipe.

Generalno, odlazak na koncert Nikole Vranjkovića i pratećeg benda (voleo bih da taj skup neverovatnih muzičara jednom dobije neko ime) ne nosi sa sobom gotovo nikakvu neizvesnost jer tačno znate šta ćete dobiti: Znojavi, masni, bučni mrak. Ipak, kvalitativno mnogo drugačiji mrak od ovog u kojem obitavamo već skoro 30 godina (sa kratkim prekidom). 

Taj mrak sa sobom nosi jedan projektor koji vam direktno u mozak šalje slike putem Nikolinih tekstova koji se alhemično pretvaraju u slike života, života-kurve i života-klovna iz slivnika, života-zlobnika, života-diktatora koji ne mari za žrtve. Više od trideset godina Vranjković me maltretira svojim skepticizmom i gotovo nihilističkim pristupom životu, a ja mazohista oberučke prihvatam sve što mi on isporuči. Zato i kupujem njegove diskove, idem na njegove koncerte, hvalim ga svima i na sav glas. I opet argumentovano tvrdim, Nikola Vranjković je trenutno najjači autor, tekstopisac i autoritet u tom beznačajnom delu života u Srbiji koji se zove rokenrol.

Novosadska “Fabrika” je sinoć u gotovo tri sata muziciranja imala sreću da čuje presek najboljih pesama njegovog stvaralaštva. Broj od oko dvadesetak odsviranih stvari naravno da nije dovoljan da baš svako čuje svoju omiljenu stvar (ja ću nabrojati tri koje su mi sinoć baš usfalile, ali šta da se radi: “Tajni život suterena”, “Čarobni akord”, "Beograd spava”), ali ko sme da se požali kad već na početku dobije takve poklone kao što su “Fotelja”, “Dve reči”, “Zadrži svoj dah”, “Nikada ti neću otkriti nijednu tajnu”, “Majdan”, “Večernja zvona”… Predstavljene su I ¾ novog EP-ja (“Kad tuga pobedi bes”, “Arsenije” i naslovna) koje je publika zdušno pevala sa Nikolom što znači da je “Teorija zabave” već usvojena i apsolvirana. Negde oko sredine koncerta dobili smo i “Sretenje” i “Težak slučaj pakla” kao “ i “Dve hiljade i kusur godina”. I “kad misliš gotovo, a ono počinje tek” na sve nas, a po slobodnoj proceni bilo nas je pet do šest stotina, obrušio se “zvučni zid” i u svoj gitarski vrtlog bend nas je uvukao sa “Moraćeš da naučiš da živiš sa tim”, “Bunar želja ne postoji”, “Manastir”, “Zvezdane staze”, “SDSS” i na kraju samog koncerta podsetili su nas i na “Dan koji nikad nije došao” i po svemu sudeći nikad neće ni doći jer nas je onaj pravi mrak iz kog smo na tri sata pobegli u jedan drugi, mnogo prijatniji, gotovo progutao i male su šanse da će da nas ispljune. Zašto je to tako znamo i sami. A pogotovo zna Nikola Vranjković. Zato ga i slušamo…

Zoran Popnovakov

u nastavku pogledajte i galeriju sa ovog koncerta