Prvi put sam je kupio jednog davnog, usamljenog, osunčanog, vrućeg i svetlog leta trošeći rodbinski rođendandski finansijski fond u danima kada se ionako nije imalo šta drugo raditi. Julski pust posegzitovski centar grada. Niste osetili prazninu i pustinju ako niste hodali Novim Sadom s kraja jula meseca, dok ćuti. O niste. Sa tek po kojom polupoznatom, omamljenom i usporenom siluetom koje mimoilazite međusobno se u čudu gledajući razmišljajući šta pobogu radite usred tropskog popodneva u kraljevstvu betona bez daška svežine ili vetra. To je prvo sećanje na knjigu koje se uvek probudi u danima sunca koja zamirišu na taj dan koji bih i danas, decenijama nakon, umeo nepogrešivo da nacrtam u ma čijoj glavi. Nakon toga, kupovao sam je i poklanjao, kupovao i dobijao na poklon tako da sam izgubio korak sa tim koji je ovo zapravo primerak i koje čitanje. Prvo detaljno, pedantno, lagano i potpuno, svakako. Poslednje nije. 

Leti volim knjige koje iznutra dišu bilo koje drugo godišnje doba, rekoh li to nekad u ovim tekstovima, ne sećam se više. Ledenu pustoš ruskih zima, lisabonsko buđenje proleća, večitu kišu severa Irske, kako god. A Pamukov Istanbul je, to mi se urezalo još onog davnog leta je sve samo ne topao i letnji grad. Siv je, beskonačno i beskrajno siv, kišovit, hladan i okupan crno belim fotografijama na gotovo svakoj strani. Fantastičnim fotografijama melanholičnog i usamljenog grada koji sa sobom neumitno, tromo i bez imalo volje vuče svu svoju nagomilanu istoriju. Pamukov Istanbul je umetnička biografija grada i istovremeno piščev autobiografski esej. Oba su divna, i nijedan ne preteže. Teku paralelno, dopunjujući se.

Dominirajuća nota melanholije ulica i duše grada katkad ne daju disati. Postoji knjiga pod naslovom Anatomija melanholije o kojoj sam toliko čitao kod drugih pisaca a koju je Pamuk ovde načinio dodatno mističnom i potrebnom da bi se zapravo ušlo u suštinu pojma. Napisana je u veku koji je Servantes oteo samo za sebe, pa je hiljaduipostranična enciklopedija jedne emocije ostala u drugom planu. Ovde je, koliko sam do sada iskopao, nisu prevodili. Sad me zapravo ta knjiga interesuje više od svih ostalih ikad napisanih. Ne samo da bih disao tajne Istanbula.

Istanbul zapravo nije niti toliko mističan, niti tajnovit, pa čak ni melanholičan ako poznajete beogradsku jesen, ili staro jezgro grada. Iste fasade, ista večita tmina pre klimatskih promena, isti mentalitet, isto unutrašnje i spoljno siromaštvo i ista savršena lepota istoka koja bi da diše zapadno. Takav je osećaj dominirao čitajući.

Pamuk je zapravo mističniji. Bogata porodica. Elita grada. Bezbrižno detinjstvo. Zapravo porodična disharmonija koja dete odvede daleko od sveta. Slikarstvo kao prva prava ljubav. Slikarstvo kao prvi pokušaj prikazivanja grada u kojem je proveo čitav život. Brojao je brodove na Bosforu kao klinac. Onako, pravi autistični momenat knjige. Pedantno brojanje brodova koji prolaze. Pa onda velika pomorska nesreća koja je zatresla grad. Ima tih bizarnosti koliko vam volja. Šta ti je kad veliki pisac pusti ruku. I kako je dobro što nije postao slikar.

Smirenost. Kiša. Tramvaj sa naslovnice. Ulice i ljudi koji ćute samoću istorije. To su utisci. Prelepa knjiga. Valja joj dodati sunca listajući je leti da ne zaspi u svom tom sivilu.

Marko Gaić