Možemo da mislimo o Kruzeru šta hoćemo, uglavnom to da je sajanteologijom isprani manijak naduvanog ega, ali niko u Holivudu ne ulaže tu vrstu energije i posvećenosti i to da njegovi filmovi, pogovoto „signature“ franšiza, deluju toliko autentično i vešto upakovani.

Kruz je napravio brend od stantova koje radi sam, pa iako mu njegov status privilegovane zvezde omogućava da se tako igra sa sopstvenim životom obezbeđujući svojim filmovima preko potreban marketing, ko smo mi da sudimo, osim da prihvatimo ovog ludaka-glumca kao jedinu, možda čak i poslednju pravu holivudsku zvezdu koja je imala hit filmove u četiri različite decenije 20. i 21. veka. 

Šesta Nemoguća misija iz nekog razloga diže lestvicu za tri brzine u odnosu na prethodne i sve uveličava do krajnjih proporcija. Kao da su Kruz, reditelj Mekveri i producenti dali sebi izazov da nadmaše u produkciji svaki od pređašnjih filmova, a neobičnu dozu samopouzdanja i budžetske raskalašnosti dali su im i uspesi prethodna dva dela kojima je franšiza doživela blagi ribut i počela da naslovljava svoje filmove podnaslovima. Sve je u ovom filmu makar duplo veće od prethodnog, broj akcionih scena, njihova elaborirana kompleksnost, razrađenost i raznovrsnost (od fist fighta do jurnjave helikoptera), broj likova u međusobnim smutnim interakcijama, broj pošalica i humora, broj ljubavnih trouglova, broj nukleranih glava…

Na zaplet možda ne treba trošiti reči, u Misiji se sve vrti oko neverovatnih, ali u isto vreme brižljivo snimljenih vratolomija koje udovoljavaju Kruzovom fetišu ka motorima, iskakanju iz aviona i višenju sa helikopterske sajle. Ima tu malo i pariskog glamura (Pariz, kontradiktorno, deluje kao jedini veći evropski grad u kome nema nijednog turiste niti gužve u saobraćaju), malo ruralnog pejzažiranja, bukvalno od svega pomalo i za svakoga ponešto ako je ovo vaš „cup of tea“. Ko voli špijunske ekstravagance, šesta Misija je trenutno najbolja ponuda u ovoj deceniji, bolja i od Bonda i od Borna koji se i dalje traže u nekoj postdarknight-ovskoj težnji ka psihologizaciji svojih „cartoonish“ karatkera. Itan Hant i njegov alijas Tom Kruz (sic!) jeste svojeglavi derdevil 21. veka koji ne preza od toga da slomi stopalo na snimanju i zatvori produkciju na tri meseca ne bi li dobio savršen kadar, ne preza od toga da 30 puta skoči iz aviona da bi dobio snimak od nekoliko sekundi, a to je nešto što treba poštovati, koliko god imali zazor prema holivudskim blokbasterima.

SPOJLERI – I samo reč-dve o brkovima Henrija Kavila koji se ovde pojavljuju u ulozi nekog smutnog CIA operativca koji diše Tomici za vratom ceo film. Kavilovo prisustvo je pametno inkorporirano u film ne bi li isti dobio malo na težini i ozbiljnosti, međutim doima se kao da Kavil veći deo filma samo statira nemajući pravo mesto u zapletu, do poslednje trećine. Možda je tome kumovala Kruzova sujeta koja je malo skresala krila njegovom liku, ali čini se da je Kavilovo prisustvo trebalo da ostavi značajniji trag na film, mada opet, treba uzeti u obzir ipak pet-šest likova kojima su žonglirali. I ponešto o samoj akciji. Neke od scena, pogotovo ona poslednja sa helikopterima, ne deluju originalno, nešto slično tome videli smo još 90-ih u „Alpinisti“ sa Staloneom, ali ipak čista egzekucija tih scena je toliko pedantna i hirurška da čoveku ne ostaje ništa drugo nego da skine kapu. I pored svega, ipak bih voleo u sledećem filmu da vidim nekog drugog reditelja, Mekveri i Kruz su se previše „uhodali“, a znamo da ovu franšizu u životu može da održi samo svežina i nova krv. Naravno – ne Kruzova.

Slobodan Novokmet