Onako domaćinski sam održao parastos ovoj seriji jer dok su se nizale najave za 4. sezonu tokom godine govorio sam sebi da me ista ne zanima jer 3 godine koliko je prošlo od prethodne dovoljno je da zaboravim i ne hajem za mnogo jače mi i emotivno integrisanije u DNK projekte nego što je ovaj, koji me je uvek samo golicao lepo ispod pazuha iako nikad u potpunosti oduvao, ali već posle pola sata prve epizode kikotao sam se kao školarica sa lizalicom i radovao što se cela ta papazjanija beskrajno zabavnog referisanja na 80-e konačno vratila na male Netfliksove ekrane.


Serija lepo nastavlja gde je stala, tuče čekićem za meso po retro-nostalgiji omažirajući i pozivajući se na čvorne tačke žanrovskih uradaka 80-ih, dočim je u ovoj sezoni primat preuzeo horor i direktno pozivanje na "Stravu u ulici Brestova", što preko zlikovca koji neodoljivo podseća na Fredijev modus opernadi i koji konačno ima jako prisustvo opipljivog antagonizma, što preko direktnog kameo pojavljivanja Roberta Inglanda.

Likovi su i dalje dovoljno simpatični iako su neki od njih sada već dovoljno stari da stanu u red ispred PIO fonda a ne da se blamiraju u školskoj uniformi. Dastin je i dalje esencija gikovskog šarma koja drži seriju na okupu, Stiv i Robin su "on fire", a neki sporedni likovi kao što je devojčica Maks od polunebitnih ove sezone sazreli su do gotovo emotivno esencijalnih (moram priznati da me još uvek najmanje impersionira prazna ekspresija Mili Bobi Braun kao Eleven). I dalje nedorasli klinci koji teraju bicikle po avliji drže sve konce u svojim rukama imajući kao oružije predznanje iz pop-kulture, dok su odrasli beslovesna masa izgubljenih suburbijskih steretipa koji ne razlikuju lakat od zadnjice, i to je sjajna okosnica onoga što je bio spilbergovski dečji film 80-ih.

Ono što je dobro jeste što se družina rasturila izgubivši srž zajedništva koja ih je gurala napred u avanturu i što sada imamo nekoliko narativnih rukavaca koji vuku radnju svako na svoju stranu pokušavajući da razreši neki konflikt i zaokruži neku priču. U tom grananju, neki likovi su potpuno izgubili protagonizam i pali i na moralnoj i herojskoj lestvici (ko je rekao Vil i Majk?), a neki su nenadano porasli i vozdigli se do nebesa.

Čak je i od Srbije rukedigavši Đuričko, uprkos svim mojim sumnjama, odigrao jednu zahvalnu, supstancijalnu iako duboko stereotipnu i karikaturalnu rolu Rusa-švercera-bitange, i ostavio utisak preko onoga čemu sam se nadao, iako je njegov englesko-ruski zapravo samo srpski engleski.

Uprkos trajanju epizoda koje testira moje poimanje dobrog ukusa od strane reditelja i producenata, serija je dinamična, nema se utisak otezanja, i narativni rukavci lepo teku, iako se pokatkad oseti stagnacija, pogotovo kada smo primorani da minute provedemo u Eleveninom izgubljenom pogledu koje traži svoje moći u podzemnom bunkeru doktora Brenera.

Horor je soft, deluje kao da rekonstruiše best of scene iz "Košmara", ali dovoljno ih ublaživši da ovo mogu da gledaju i deca, ali opet stvarajući neku atmosferu koja je retro-autentična (otkrivši da se serija sviđa i desetogodišnjacima zapitao sam se ponekad da li sam i sam podetinjio).

Ono što deluje kao propust jeste činjenica da su mnogi likovi sajdlajnovani, da je ih je previše opet novih uvedeno, a da ni oni koje imamo nisu dosegli neki svoj razvojni put, te se čini da su žrtvovani zarad noviteta i uzbuđenja koje donose nove face u ovom univerzumu tropa i obrazaca iz pop-kulture 80-ih.

Sve u svemu, "Stranger things" je svojim šarmom kaleidoskopa koji upire svetiljku u sve ono dražesno iz SF i horora što smo nekoć voleli isporučio možda i najbolju i najzreliju sezonu još od prve i uspeo gotovo nemoguće, da posle 3 godine pauze iznova zainteresuje i uspali masu za nečim što je delovalo kao da je završeno i da se neće vraćati.

Slobodan Novokmet