Prošlu čitalačku godinu započeo sam prvim, a završio drugim tomom Knausgorovih ispovesti, bivajući fasciniran i inspirisan sa oba podjednako, možda za nijansu dodatno oduševljen drugim delom u kojem se tako sirovo iskreno i otvoreno bavio roditeljstvom, tridesetim godinama, stvarnošću modernog doba, dakle svemu onom što sam mogao da doživim veoma lično u datom trenutku. Potreban je kao beg, ali ne od stvarnosti, već pravo u nju, pomislio sam, potreban je kao zaštita od gomile prosečnih patetičnih štiva kojima obeležimo svaku sezonu. Prošla godina ne beše dobra ni po čemu, ali je zahvaljući njemu ipak dobila omotač, otisak i oklop koji će je čuvati takvu kakva je. Knausgor je omotač, rekoh sebi i započeh sa trećim delom novu godinu i novu sezonu. 

Postoje objektivni problemi u pokušaju racionalnog objašnjavanja kako su ispovesti nekog pisca, ma kojeg, stekle kultni status, pogovoto imajući u vidu činjenicu da ne odišu nikakvom mistikom, nikakvom dramom, tenzijom niti specijalnim efektima, kako u stilu tako u temama. U trećem delu, ti se problemi multiplikuju jer Karl Uve osvetljava najbitnije, manje bitne i potpuno nebitne delove svog, ni po čemu specifičnog detinjstva, počevši od sedme godine (tvrdi da se pre toga ne seća ničega i u potpunosti ga razumem). Detinjstvo mlađeg brata i sina, gotovo nečuveno osetljivog, plahog i krhkog dečaka koji ide u školu, vozi bicikl, trenira plivanje i fudbal, čita stripove i knjige, tu i tamo koketira sa banalnim i sitnim nestašlucima, zaljubljuje se, doživljava prva iskustva u svemu i svačemu, i između svega toga nekontrolisano i konstantno plače. Na svakoj drugoj strani, imate utisak, u svakom pasusu makar po jednom, suze teku u potocima, ili barem u malim postkišnim baricama. Ne znam da li je stvarno toliko plakao, ali ako jeste, iskrenost kojom je te suze bacio na papir, lepa je, i verujem duboko izlečiva.

Trećem delu nisam dao najvišu ocenu, jer se neka hijerarhija edicije mora napraviti, makar u ličnim favoritima, mada i zato što zaista nisam uživao na maksimumu intenziteta kao sa prva dva. Što ne znači da nije bilo čisto zadovoljstvo prolaziti norveškim porodičnim životom osamdesetih, naprednim školskim sistemom, samostalnošću dece, nama nepoznatim dvenvnim ritualima (ispijanja čaja sa mlekom na primer) kao i bolno teškim odnosom sa autoritarnim, neosetljivim i neostvarenim ocem, čije zahvatanje u dubinu tek predstoji u nastavku, koliko sam video.

Detinjstvo mlađeg brata i sina nateralo me je na otvaranje sopstvenih sanduka sećanja, zapravo otvaralo ih je samo od sebe, osvetljavajući događaje za koje sam bio ubeđen da nisu pohranjivani u dugotrajnu memoriju, uglavnom jednostavnih, dečačkih i ni po čemu posebnih. Tu su, dakle, hvata ti Karl Uve.

Marko Gaić