Zanimljiv pokušaj reditelja Taja Vesta da snimi kakav metarefleksivni i sebesvesni horor iz podžanra teksaskog ruralnog rednek slešera ala Masakr motonom testerom.

Dakle, film ima sve trejdmarkove kao što su krezube i dekadentne ubice, „finalna devojka“ koja se od zbunjene i dezorijentisane na kraju uzdiže kao heroina, kakva „bogu iz tregera“ farmersko-seoska lokacija u kojoj su grabulje i ekseri posejani svuda unaokolo. 

Zanimljiv jer vrlo direktno provlači temu koja je obično u slešerima implicitno naglašena to je da seksualnost likova na neki način mora biti kažnjena nasilnom smrću. Ovde je ekipa zabasala na izolovanu teksasku farmu (film je kao i Power of the dog začudo sniman na Novom Zelandu) i njene vlasnike, olinjali bračni par matorih nikogovića, zapravo ekipa golicavog filma koja gerilski pokušava da snimi na autentičnoj lokaciji novi filmski poduhvat i da se od toga obogati.

Vrlo direktna i hardkor seksualnost koju ova ekipa donosi sa sobom trigeruje psihološki labilan i svakako psihotičan par matorih farmodržaca, te je i taj pokušaj psihologizacije ubica i njihove motivacije nešto što je relativno novo u ovom žanru.

Simpatičan gimik jeste i to što glumica Mia Got, ovde u ulozi na kokain navučene „final girl“ heroine porno glumice u potrazi za zvezdanim statusom, u isto vreme i pod teškom šminkom i protetikom glumi i „babu“ domaćina, na neki način oličavajući tako dve strane medalje istog prinicpa, i zabujale mladosti i njenog suštog opozita koji dolazi sa starošću.

Scene koje ćete videti u ovom filmu, a koje podrazumevaju fetišizaciju ostarelog tela i seniorske seksualnosti, donekle su nešto što će vam ogaditi volju za životom, ali predstavljaju interesantan i donekle hrabar otklon od uobičajne slešer matrice koja se sastoji od vrištanja, bežanja uz posrtanje i kakve baštenske alatke.

Ovo je nešto drugačiji i nešto pretenciozniji pokušaj odgovora na gerilsku i prljavu autentičnost Teksaskog masakra koja se zamalo pretvorila u slešer verziju Ljubavi M. Hanekea, kakav „slow burn“ horor koji, čini se, sat vremena kilavi da bi u poslednjoj trećini ipak deliverovao kakve za horor zahvalne scene i osećanje u stomaku kome nije svejedno čemu je upravo prisustvovao.

Muva Dejvida Kronenberga verovatno je najbolja metafora ikada snimljena o prirodi odnosa u kome jedan partner kopni i odumire zbog bolesti ili starosti, X Taja Vesta u svojoj pomalo banalnoj direktnosti i eksplicitnosti nije ni blizu tome, ali je makar pokušao nešto drugačije.

Slobodan Novokmet