Idemo redom, jednostavnim i gotovo banalnim istraživanjem online književnog sveta. Od pet naslova iz najužeg NINovog izbora 2019. godine, ovaj ima najviše ocena, prikaza i komentara na goodreadsu i pratećim mrežama široke čitalačke publike (nagradjenog romana recimo skoro i nema), a tome osim snage izraza koji kulja unutar korica, zapravo najviše ima zahvaliti energiji i entuzijazmu izdavačke ekipe, za to nisu potrebni novci, već samo otvorenost ka komunikaciji i široka mreža prijatelja i zaljubljenika u pisanu reč koji će imenom i prezimenom stati iza ma kakvih prikaza i utisaka o pročitanom. Ne bi bilo loše da to uvide i domaći izdavači, zarobljeni u večnim žalbama za nedostatkom javnog prostora. U tom smislu, ova je knjiga velika pobeda drage mi, Imprimatur ekipe, koju ne poznajem lično, ali imam utisak da smo tu negde, naši, sa linijama prepoznavanja, i gotovo da bih se uvredio da čujem da je Boris recimo prolazio kroz Karlovce a da se nije javio da pijemo kafu, jel. 

E sad, unutar korica, naizgled ratna priča, ni bolja ni lošija od mora sličnih štampanih prethodnih godina, no uspešno oslobođena ideologije ma koje vrste, fascinira svime više no li ratom samim, koji je tu više kao elementarna nepogoda ubačena da razori obično odrastanje koje je moglo ići u korak sa svetom, čitajući Pisma Milevi i slušajući Alice in Chains, recimo, duvajući dobre trave i blejeći na okolnim zidićima, listajući stripove i neuspešno i smotano se zaljubljujući u devojke koje te ionako nikad neće pogledati.

Rat je precenjena umetnička kategorija, ovaj ga je roman razgolitio i osramotio kao kukavicu i defetistu. Šteta je samo što uvek ima tog keca u rukavu kojim ti razori život, odvodeći najbliže, mladost i energiju u nepovrat.

Mini poglavlja koja napokon imaju naslove, a koji opet imaju poetiku i smisao, prelepa novost u domaćoj proznoj formi. Vapio sam za kvalitetnim podnaslovima još od Horvatovog Saba, koji je isto ostao sakriven u najužem izboru nekog NIN žirija i miljenik velikog broja publike koju poznajem. Kineske lutke kao lični favorit, neistražena višeslojnost u mogućnosti metaforisanja lutkama koja je u uvodnom poglavlju duhovito i dinamično banalizovana. Tražeći smisao u tekstu najvećeg Nirvaninog hita, autor je ipak ovaj sa komarcem izvukao na naslovnicu da krasi korice. A pomislih, mi smo se u društvu decenijama zadovoljavali poluseljačkim štosom da je ceo smisao refrena u lađenju jaja na koje je Kurta nagovorio Novoselić. Šta ti je novo čitanje klasika…

Unutar sadržaja, detalji i motivi koji su nadražujuće fantastični i koji mi uvek odvoje dobru od odlične knjige, smešteni su uglavnom unutar nekoliko stranica istog poglavlja, ne dajući u tim trenucima zapleta ni daška vazduha, no vas neprestano drže uz konopce i udaraju svom snagom. Igranje stonog tenisa džepnim izdanjima klasika, borbe Gogolja i Mana, sjajno. Zatim, postojanje dilera koji u mračnom stanu valja nasnimljenu dobru muziku, da znate samo kakvu muziku, i to usred tutnjajućeg balkanskog haosa, muzički diler, genijalno i lično proživljeno, kažem. I na kraju, saosećanje sa teškim životom i lakom smrću mrava, a potom i ludilo kojim na najteže od svih pitanja na ovim prostorima-kuda pobeći odavde, neko ispaljuje Čile, ej Čile, iz kog rukava je njega iskopao. Nestvarno dobro.

Iako obojen melanholijom najlepših knjževnih junaka u ulogama autsajdera gubitnika, koji na kraju tonu u potpuni mrak i udaljena beznađa depresivnih tokova svesti i konačnog sloma (vidi po S. Tišma na primer), autor svog naratora na tako divan način, izvlači iz smrznutog zimskog sna napuštene kolibe, i sa prvim zracima proleća otkravljuje mu mišiće kojim će iskoračiti u neku svetlost, dajući mu još jednu šansu. Gotovo potpuno filmski adaptiran i divljenja vredan finalni preokret i završetak.

I tako. Ukoliko ste generacijski datumirani na sedamdeset i neka, ili osamdeset i neka godišta, školovali se na grandž podlozi sa metal elementima, formirali se uz Kiša ili Kafku, i još prošli pakao prekodrinskih sukoba, ne postoji nikakva šansa da vam ovo štivo ne ode direktno na police najdražih. U suprotnom, ma šta u suprotnom, nije me ni briga, uklapam se u sve navedene kategorije. Aplauz.

Marko Gaić