Donekle mogu da razumem manijakalnu potrebu Rajana Rejnoldsa da nakon užasavajuće lošeg „Vulverina“, gde je Deadpool filmski debitovao, ispravi nepravdu nanetu liku i upriliči mu celovečernje ostvarenje koje bi ostalo verno njegovim stripovskim predlošcima. To je donekle bio i poslednji njegov pokušaj da revitalizuje svoj karijeru koja se u poslednje vreme vukla po kaljuzi promašenih stripovskih adaptacija („Green lantern“, „R.I.P.D.“). Rejnolds svakako nikada nije bio ubojiti dramski potencijal, ali jeste relativno duhovita i za komediju zahvalna persona koja sasvim pristojno može da odgovori i na određene žanrovske zahteve, s tim što je mudro shvatio da mu uloge vrcavih pametnjakovića najbolje leže. Otuda i njegova zaljubljenost u Deadpoola koji, iako deli isti univerzum sa X-men likovima, zapravo predstavlja neku vrstu postmodernog superheroja koji konstantno prelazi uspostavljene limite „herojskog“ i prelazi u opsceno, vulgarno, prenasilno i „meta“svesno, kao neki prekopotrebni odušak od svih uštogljenih kvazimoralnih naklapanja koja su svojstvena superherojstvu.

Međutim, nije ni u „Deadpool-u“ sve baš sjajno i bajno i toliko lišeno klišea da mase treba jednostavno da izbalave nad pukim pokušajem originalnosti. „Deadpool“ svakako jeste drugačiji od tipične superherojske formule, ali je toga, zapravo, toliko svestan da nam nijednog trenutka ne dozvoljava da to ispustimo iz vida. Ceo film je zapravo jedna velika igrarija sa stereotipima, ali na način da te stereotipe preoznaje i servira nam ih uz neku duhovitu ili manje duhovitu doskočicu, ali ih na kraju opet odigra. Dakle, sve je tu – geneza superherojske moći, šivenje kostima, motivacija za borbu protiv nikogovića, kidnapovana devojka… sve. Ono što je drugačije je što nam se na to uporno tokom filma skreće pažnja i što smo gotovo iz minuta u minut bombardovani novom pošalicom u vezi sa steretipom koji se tobože izruguje (čak je i špica ispisana nazivima kao što su „smorena tinejdžerka“ ili „love interest“ umesto nazivima glumaca). „Deadpool“ je kao neki dosadni drug iz školske klupe koji se iz petnih žila upinje da bude razredni klovn ne znajući meru svojoj dosadnosti, on konstantno insistira da bude duhovit ne štedeći nikoga i ništa, pa čak često humor usmeravajući ka autoizrugivanju. Međutim, inovacije kao što su probijanje „četvrtog zida“ ili reference na glumce i likove iz „stvarnosti“ (Kolosos: „Vodimo te kod profesora X“! – Deadpool: Kod Stjuarta ili Mekavoja?“) iako delluju „pametno“ duhovite zapravo samo paraju ionako tanko tkivo univerzuma u koji pokušavamo filmski da se uvedemo. Ako Rejnolds i ekipa sve svode na čistu šegačinu, zašto bi nama uopšte bilo stalo?

I pored toga, teško je poreći da je „Deadpool“ zabavan film, iako se previše trudi da bude zabavan. Njegova linija između parodije i ozbiljnosti je tanka, ali ipak postojana. Akcija je nemilosrdna, ali nije ni prineti Tarantinu kada je reč o ozbiljnosti i surovosti. Radnja je tanka, ali više nego dovoljna za ovakav tip filma koji pretenduje na to da izvrne žanr naopačke.

Slobodan Novokmet