Krstareći internetom naleteh na ovaj dragulj od benda i albuma. Da budem iskren mislio sam da niko više ni ne svira funk u svom izvornom obliku osim nekih matorih dinosaurusa, da niko to više ne sluša i da je funk skoro izumro, nalik rokenrolu, samo da je još u goroj poziciji. Kad, ne lezi vraže, ne da postoji funk scena nego ima tušta i tma novih (i to dobrih bendova). Pomenuću samo neke – Lettuce, Naughty Professor, Horny Funk Brothers… Jedan od tih bendova se zove Dumpstaphunk i traje još od 2003. “Where Do We Go From Here – Funk Garage” im je četvrti album (izdali su ga posle pauze od 8 godina).

Album počinje sjajnim izvođenjem pesme “United Nations Stomp”, obradom bluz hita Badija Majlsa još od pre pola veka. Zarazna i optimistična himna sa porukom “sve pljeskajte rukama, mrdajte guzicom, pevajte svi i smešite se”. Nasred pesme sa gitarskim solom dostojnim jednog Džimi Hendriksa se ubacuje bluzer Markus King tek da podseti koji su njeni koreni. Olujni uvod u ploču, bez dileme...

...Sa “Make It After All” Dumpstaphunk poručuju da nema odustajanja i prenose fanki vajb obogaćen grlenim vokalom, sjajnim ritmom i fenomenalnim duvačima. “Backwash” je instrumentalni intermeco sa opet klasnim duvačima preko kojih svih 5 minuta koliko stvar traju pumpaju “Hammond” orgulje. “Lets Get At It “ je još jedna obrada, ovog puta ne toliko poznatog funk banda iz 1975. pod nazivom “Blackmale”. Inspirativan vokal i komplementarne harmonije mogu vas ponukati da nesvesno počnete da uzvikujete refren i podignete pesnice u vazduh. Bar je tako bilo sa mnom…

…Naslovna pesma je najduža na ploči i traje skoro 9 minuta. Objavljena je prošle godine i kao singl u znak sećanja na 15-ogodišnjicu uragana “Katrina” koji je opustušio Nju Orleans i pola Luizijane. U samoj pesmi sam našao i previše elemenata muzike Džejmsa Brauna da bi to bila slučajnost. No, to nikako nije minus. Naprotiv.

“Itchy Boo” je još jedan instrumental. Pomalo neubedljiv, ali daleko od lošeg. Zato je još jedna obrada, “In Time” ovog puta velikih “Sly And The Family Stone” pun pogodak. Kotrljajući ritam, vah vah pedala i hipnotički refren. Šta biste još? Nešto opuštenija je “Do You” ali ispostavilo se da je samo uvod u fantsitični fanki gruv “Dumpstamental-a”.

“Sounds” je gotovo funky metal stvar i kao da je izašla iz Living Colour kuhinje. Rokačina za pred kraj. Mogli su još da odvrnu te gitare, ali i ovako je pesma odlična.

Album zatvara “Justice 2020”, još jedna sa teškim fanki vajbom, dovoljno zarazna da bih je ja, recimo, stavio na singl bez zadrške. Imamo i kratki hip-hop deo, ali rok uticaja ni ovde ne manjka pa slobodno mogu reći da i oni koji nisu fanovi fanka mogu ovaj album da preslušaju bez problema.

Meni je ova ploča otkrovenje pre svega zbog toga što sam mislio da je funk izgubio bitku sa modernijim stilovima, ali to samo tako izgleda kada gledaš iz balkanske prespektive. Svet i dalje sluša fank.

Budi i ti svet...

Zoran Popnovakov