Dana 18. maja 1980. Ian Curtis, glavni pevač i tekstopisac britanske post pank grupe Joy Division, obesio se u svojoj kuhinji u Cheshireu. Imao je samo 23 godine…

U strahu svaki dan, svaku veče
On je glasno doziva odozgo
Brižno je posmatrao s razlogom
Neumornu odanost i ljubav

Odrekao se vlastitog očuvanja
Od drugih koji se brinu za sebe
Slepoća koja dodiruje savršenost
Ali boli kao ništa drugo

Izolacija, izolacija, izolacija

Majko pokušao sam, molim te veruj mi
Delujem najbolje što mogu
Posramljen sam stvarima kroz koje sam prošao
Posramljen sam osobom koja jesam

Izolacija, izolacija, izolacija

Ali kad bi samo mogla videti lepotu
One stvari koje nikad ne mogu opisati
One osećaje ćudljivog nemira
To je moj jedini uspešni učinak

Bio je kultna figura britanskog new wavea (talasa koji je postpankovski zapljusnuo svet alternativom), s kraja sedamdesetih, pevač, autor i duša legendarnih mančesterskih Joy Division. Ovaj sastav je formiran nakon eksplozije punka u Engleskoj. Joy Division je bio prvi sastav punk pokreta koji svojim muzičkim izrazom više nije naglašavao srdžbu i energiju nego ugođaj, ekspresiju i izražavao raspoloženje, čime je udario temelje alternativne muzike 80-tih godina (potonje indie scene). Usprkos dosta tvrdom i sirovom početku kojim se nije razlikovao od drugih punk sastava na tadašnjoj sceni (naravno, pod uticajem pionira pokreta, zloglasnih Sex Pistolsa), Joy Division je, nakon što je u svoju muziku uključio i sintisajzer sve više naglašavajući melodičnost prožetu introvertnim i melanholičnim tekstovima frontmena grupe Iana Curtisa, usmerio deo punk pokreta prema alternativnoj muzici kasnijih godina...

Kad sve se pretvori u rutinu
i ambicije su male
Kad dođe vreme prezira
a emocije neće da rastu
A mi se menjamo,
različitim putevima krećemo
Tada ljubav, ljubav će nas opet rastaviti

Zašto je spavaća soba tako hladna
Okrenula si se na svoju stranu
Jel to moj tajming bio pogrešan,
prestali smo da se poštujemo

Pa ipak još postoji ta privlačnost
koju smo kroz život sačuvali
Ljubav, ljubav će nas opet rastaviti

Ti plačeš u snu
sve moje greške razotkrivaš
Imam neki osećaj
kako očaj prevladava
da nešto tako dobro
jednostavno više ne može da funkcioniše
Kada ljubav, ljubav će nas opet rastaviti...

...Introvertan, briljantan u svojom poetici, kreativnosti i scenskom nastupu, Ian Curtis je vlastitim nezemaljskim baritonom obojio duh jednog neobično poletnog vremena naslikanog na podlozi tame i egzistencijalne teskobe. Ian Curtis je patio od epilepsije i depresije i bio je sklon teškim duševnim stanjima i lomovima, pa je u nekim trenucima, na sceni bilo teško razlikovati njegovo koncertno izvođenje i napade uzrokovane njegovm zdravstvenim stanjem. Iako je svoje stanje skrivao od kolega iz benda sve dok nije doživeo ozbiljniji napad u njihovom kombiju nakon koncerta u Londonu u decembru 1978., Curtis je bio epileptičar. Mnogi su nagađali da je depresija zbog njegovog zdravstvenog stanja ili nuspojava lekova koje je uzimao kako bi ih kontrolisao dovela do Curtisovog samoubistva. Mnogo je drugih činioca koji su mogli igrati ulogu - od zdravstvenog stanja, pomenutih lekova do napetosti koja je vladala u njegovom braku zbog njegove veze sa belgijskom novinarkom.

Ian Curtis je sebi oduzeo život samo dva dana pre planiranog odlaska Joy Division na turneju po Sjedinjenim Američkim Državama koja je mogla promeniti njihovu inače uspešnu početnu karijeru. Dva meseca nakon Curtisovog čina preživeli članovi benda Joy Division ispunili su obećanje koje su dali jedni drugima povukavši ime svoje grupe i nastavljajući kroz 1980-te pod imenom New Order...

Čekam da vodič dođe i za ruku me uzme.
Mogu li ovi oseti da me običnim čovekom učine.
Novi oseti nose nevinost - ostavi ih za drugi dan.
Duh je u meni,osećanje gubim. Potres ublažavam.

Postaje brže,sve brže ide,beži iz ruku.
Na deseti sprat,dole niz stepenište u zemlju ničiju.
Svetla trepere,kola lome,sve češće sad je to.
Duh je u meni,osećanje gubim,nestaje nekako.

Šta znači tebi,šta meni znači mi opet srešćemo se.
Posmatram tebe,gledam sve.
Od drugova ne želim žaljenje.
Ko je u pravu i ko će reći ko još za to brine baš.

Dok duh ne zgrabi nove osete-tada znaš.
Dok duh ne zgrabi nove osete-tada znaš.
Dok duh ne zgrabi nove osete-tada znaš.
Duh je u meni ali osećanje gubim.

Duh je u meni ali osećanje gubim.
Osećanje,osećanje,osećanje...

...Pank revolucija je veoma brzo ugašena (već krajem sedamdesetih, par godina nakon početka) uobičajenim, već viđenim uplivom velikih svota novca i pretvaranjem pokreta u pomodarsku splačinu – kreaturu našminkanu spolja, a isisanu iznutra (mada, kako se kaže duh nikad ne umire), dok je novi talas i većina pravaca u poslednjih trideset godina promenio taktiku, postao manje vatren i odrekao se donkihotovske baklje borbe sa vetrenjačama društva i pohlepne industrije (naravno, borbenosti i opasnih likova nikad nije nedostajalo - državnih neprijatelja za odstrel uvek je bilo; hevi metal i svi njegovi ekstremni pravci, antiindustrijski underground i garažni bendovi, indie scena i... ostali su većinom zavejani medijskom tamom, manipulacijama i brigom sistema za remetilačke faktore). Sve se nekako poprilično brzo ohladilo, promenilo formu, potom i sadržaj i otišlo u virtuelni svet Interneta i ostalih informatičkih čudesa... 
 

…Velika Britanija, nekadašnja kolonijalna sila i zemlja Bitlsa, britanske rokenrol invazije i duha vedrine i uspona šezdesetih je tih, depresivnih i uskomešanih sedamdesetih bila u ekonomskom padu s velikim rezanjem javne potrošnje, političkom polarizacijom i beskonačnim brojem štrajkova, a da ne spominjemo dodatnu opasnost od IRA bombi i huliganskog nasilja, jer se Engleska nije uspela kvalifikovati na dva uzastopna svetska fudbalska prvenstva sedamdesetih (kao kolevka fudbala i ponosni prvak sveta ne tako davne 1966.). Optimizam lepršavih šezdesetih veoma brzo je nestajao... To se sve posebno odnosilo na sever Engleske, a posebno Manchester, grad koji je igrao važnu ulogu u industrijskoj revoluciji i grad u kojem je Ian Curtis sa Joy Division gradio svoju muzičku, poetsku i životnu priču… svoj bunt prema svemu na talasima pank revolta još jedne od izgubljenih i izneverenih generacija… U muzici benda Joy Division mogli ste čuti krajolike i zvučne kulise Manchestera sedamdesetih. Zapravo je prvi album Joy Divisiona Unknown pleasures bio album koji je najsavršenije dočarao duh 1979. godine… ’’Joy Division zvučao je poput Manchestera: hladan, oskudan i ponekad mračan“, kao što je Bernard Sumner (gitarista Joy Division) rekao u svojoj autobiografiji...

…Ali, za glavnog pevača Joy Divisiona – Ian Curtisa, postojali su i unutrašnji krajolici s kojima se morao izboriti... Kao da je u tom prelomnom trenutku postojalo nekoliko ličnosti unutar poete i lidera benda, Ian Curtisa: s jedne strane, bio je suprug (Deborah Curtis, sa kojom je bio u braku od 1975.-1980.) i otac (ćerka Natalie Curtis, rođena aprila 1979.) kojim su se ponosili - njegovim pomaganjem osobama s invaliditetom na berzi rada u Macclesfieldu, gde je radio kao pomoćni službenik za preseljenje osoba s invaliditetom… Istovremeno, s druge strane, bio je sasvim ‘’običan” momak koji je sa prijateljima iz kraja i benda učestvovao u pijančenju, tučnjavama i brojnim mladalaćkim ispadima… Ian Curtis bio je čudesni esteta koji je bio opsednut smrću i rock i filmskim zvezdama koji su umrli mladi. Neko ko je čitao o ljudskoj patnji u delima Dostojevskog, Nietzschea, Hessea i Ballarda, čitao je svojoj supruzi Debbie o tome kako ’’ne postoji toliko velika misterija kao beda iz ’’Sretnog princa“ Oscara Wildea“, a o poeziji i književnosti razgovarao je sa svojom ljubavnicom Annik koju je upoznao nakon koncerta u avgustu 1979... Prema sećanju basiste benda Joy Division, Peter Hooka, ’’ bilo je jednostavno previše Ianovih ličnosti da bi se on sam mogao nositi s njima. Savršen prijatelj ili partner za Iana kombinovao bi sve te stvari, ali tada takva osoba nije postojala, pa je Ian sam morao biti kameleon... Razmišljajući o tome, kladim se da čak ni Ian nije znao ko je ’’stvarno“ Ian bio.“


Tišina sa široko otvorenim vratima,
Gde su ljudi platili da bi videli šta je unutra,
Radi zabave oni gledaju njegovo telo kako se uvija,
Iza njegovih očiju on govori, 'Ja i dalje postojim.'

Zakoračite unutra ovim putem.
Zakoračite unutra ovim putem...

U arenama on ubija radi nagrade,
I dobija minut da produži svoj život.

Ali bolest je utopljena plačem za više toga,
Pomoli se Bogu, učini to brzo, gledaj ga kako pada.

Zakoračite unutra ovim putem.
Zakoračite unutra ovim putem...
Zakoračite unutra ovim putem.
Zakoračite unutra ovim putem...

Videćete užase dalekog mesta,
Upoznaćete arhitekte zakona licem u lice.

Videćete masovna ubistva na skali koju nikada niste videli,
I sve one ostale koji se jako trude da uspeju.

Zakoračite unutra ovim putem.
Zakoračite unutra ovim putem...

I ja sam izabrao nasumice stotine njih ili možda i više,
I dalje sprovodeći put koji je bio zatrpan godinama,

Svo mrtvo drveće iz džungle i gradova gori,
I ne može se zameniti ili porediti se, ne može se osloboditi ili popraviti se,

Uzmi me za ruku i pokazaću ti ono šta je bilo i šta će biti...

... Zvuk koji je Joy Division razvio tokom 1977-79 uključivao je dodavanje sintisajzera - apsolutno kršenje estetike lo-fi punka, ali bio je to hrabar, radikalan i beskompromisan izbor koji je označio početak onoga što će se na kraju nazvati Novi talas. Album Unknown Pleasures iz 1979. godine , njegov nastavak Closer iz 1980. i singl ’’Love Will Tear Us Apart“ učinili su Joy Division kultnim herojima u Velikoj Britaniji, a hipnotizirajuće scensko ponašanje Iana Curtisa pretvorilo ga je u post-punk ikonu. Curtis je bio manje ambiciozna rock zvezda nego što je bio ambiciozni pesnik, a njegovi ćudljivi, izražajni tekstovi postepeno bi usmeravali zvuk grupe od trasha i besa punka prema nečemu daleko rezervisanijem, poetičnijem, introvertnijem i melanholičnijem.

Ka centru grada gde se svi putevi sreću,
čekajući tebe
U dubinama okeana gde sve nade tonu,
Tražeći tebe
Kretao sam se kroz tišinu bez pokreta,
čekajući tebe
U ćošku sobe bez prozora pronašao sam istinu
U igri senki glumeći svoju sopstvenu smrt,
Neznajući više ništa
Dok se atentatori u četiri reda grupišu,
Plešemo na podu
I sa hladnim čelikom, miris njihovih tela je stvorio potez
ka povezivanju
A ja bih samo gledao u neverici dok sva masa odlazi

Učinio sam sve, sve što sam želeo
Pustio sam ih da te iskoriste za svoje završetke
Ka centru grada u noći, čekajući tebe
Ka centru grada u noći, čekajući tebe...

Iskrenost i duboka proživljenost pesama sa dva apsolutno kultna albuma: Unknown pleasures i Closer, prosto su se zarivali u svest slušaoca – bio je to znak prepoznavanja koji mogu da emituju samo najveći i predodređeni, samosvesni i kreativni pojedinci koji slike i poruke vlastite duše mogu da prenesu ili transponuju u umetničku svest, ideju vodilju čitavog jednog pokreta ili pak generacije u kojoj je nastala. Jan Kertis se kreativnošću, iskrenošću, emocijom i harizmom uzdigao, ostavio vanvremensko remek-delo i odlučio da ode – okrutno i tragično, vešanjem, ali... Uneo je celog sebe u ono o čemu je pevao, introspekcijom stvorio i ostavio da zrači kao prozračna aura sopstvene duše koja je otišla dalje, svojim putem ka novim izazovima na stazi potrage za konačnim utočištem. Kada čujem Atrocity Exhibition, uvodnu stvar u zamračeni Closer, svaki put osetim neku neobičnu energiju, duh i jezu – duša Jana Kertisa oseti se u prostoriji, nezemaljskom ritmu i vokalu koji ponire u dubine psihe i pokreće jake, veoma jake emocije, pokret u srcu tame...

...Mnogi mitovi i mistika koji okružuju Joy Division, a posebno Ian Curtisa, nastoje prikazati prilično jednodimenzionalni osećaj muke i mraka. Možda zato što je bend dao malo intervjua, a dokumentacija sadrži malo podataka o bendu ili zato što su slike i snimci koji su objavljeni bili gotovo isključivo crno-beli. Uključujući i inače izvrstan film Control, nastao prema knjizi Ianove supruge Debbie Curtis, ’’Touching from a distance“. Prema glavnom fotografu Joy Divisiona, Kevinu Cumminsu, s Ianom je bilo zabavno biti, ’’ali ima ovu sliku potištenog povučenog, tmurnog romantičnog junaka, jer sam objavio samo fotografije Iana koji izgleda depresivno.“ To isto ponavljala je i Ianova majka koja je naglasila da život njezinog sina nije bio tragičan kako je prikazan…

...Ipak, zloslutna atmosfera okruživala je Iana i vremenom on je sve više klizio i tonuo ka vodama mraka i suicida, pritisnut bolešću i sve večim brojem nerešivih problema... Njegova epilepsija, koja mu je dijagnostifikovana u decembru 1978., pogoršavala se kako su napadi postajali sve jači i učestaliji, kako na pozornici tako i izvan nje. A lek koji je morao popiti za napade imao je puno neugodnih nuspojava. Ianovi tekstovi uvek su prikazivali slike ljudske okrutnosti i hladnoće, pritiska, kriza, neuspeha i gubitka kontrole. Ali postajali su sve depresivniji kako su se njegov brak i zdravlje pogoršavali, a on je osećao pritisak nošenja duše kao vodeći pevač sve popularnijeg benda....

...Na kraju, ostalo je ključno pitanje: je li Ian Curtis želeo umreti romantičnom smrću, poput svih svojih omiljenih umetnika? Jesu li ga lekovi naterali da okonča vlastiti život, kako su verovali njegova supruga i nekoliko prijatelja? Ili je sve to tražila duša, bolest i životni izbor između njegove supruge i ljubavnice? I sam Curtis možda je aludirao na jedan razlog kada je 1980. za Radio Blackburn rekao da ’’u osnovi želimo igrati i uživati ​​u onome što volimo svirati. Mislim da kad prestanemo s tim, da će biti vreme da to spakujemo. To će biti kraj“... Prema rečima njegove supruge, nameravao je napraviti samo jedan album i jedan singl te je bio nezadovoljan muzičkim poslom i pritiskom da bude u Joy Divisionu. Kao što je Curtis napisao u pismu ljubavnici Annik: ’’Joy Division je sama po sebi tako velika odgovornost ne samo za moje zdravlje i duševni mir, već i zbog činjenice da na meni počiva budućnost drugih. Doista je postao prevelik napor za mene“...

…Bez obzira na razloge i brojna nagađanja, različita tumačenja razloga, vraćajući se na početak ove tragične priče i prisećanja, ostaje činjenica da se Ian Curtis obesio u ranim jutarnjim satima 18. maja 1980, sa samo 23 godine, nakon što je prethodnog dana od supruge dobio papire za razvod. To je bio dan kada je Joy Division trebao započeti svoju prvu turneju po Americi...

...Tog zlokobnog dana Ian je pio kafu i žestoka pića. Album Iggy Popa ’’The Idiot“ bio je na gramofonu, gde je išla pesma Tiny Girls koja započinje stihovima ’’well the day begins, you don’t want to live, ’cause you can’t believe in the one you’re with“... A prethodne je noći gledao film Wernera Herzoga Stroszek, koji govori o muzičaru koji se seli u Ameriku, a devojka ga izdaje i na kraju se on ubije…

...Na kaminu je svojoj supruzi ostavio belešku za koju su svi verovali da je samoubilačka. Prema susedu Kevinu Woodu, ispostavilo se da je to pismo za Debbie bilo više nego emotivno i govorilo o tome da kad se vrati iz Amerike, želi se vratiti njoj i ponovno biti deo normalne porodice...

...Ian Curtis jednom je rekao da ’’ili ostaješ izvan sistema ili ulaziš potpuno i pokušavaš ga promeniti.“ Neka to bude deo njegove ostavštine od koje je pokušao i na kraju morao odustati... Kao što je i napisao u belešci koju je pronašla njegova supruga: ’’stvarnost je samo pojam, zasnovan na vrednostima i istrošenim principima, dok san traje zauvek.“

Dragan Uzelac