Da bi neki grad bio stvarno veliki, mora da inspiriše značajne pisce, ili da ga ima u velikim knjigama. To recimo nedostaje današnjem Novom Sadu, jednostavno ga nema u baš dobrim knjigama, mislim.

Pol Oster 2010.; foto: David Shankbone
Sasvim suprotno, Njujork je u tom smislu sigurno veliki, možda najveći grad. Njujorka ima u književnosti, kao doduše i u svakoj drugoj formi umetnosti, koliko hoćete. Ali nigde ga nema tako detaljnog, čestog, ličnog i punog ljubavi kao u romanima Pola Ostera, Amerikanca, Njujorčanina, čiji ceo književni opus putuje avenijama tog čarobnog grada. Svi Osterovi glavni junaci su, osim što su obavezno pisci, uspešni, propali, ili jednostavno ne/talentovani autori u pokušaju, ujedno i Njujorčani, pa iako se naravno priče njegovih romana sele po gradovima ne samo Amerike, Njujork je tačka od koje sve polazi i u kojoj se sve završava. Na kraju krajeva, njegov verovatno najpoznatiji roman nosi naziv Njujorška trilogija, i ako do sada niste čitali Ostera, najiskrenije savetujem da počnete od tog dela.

Ono što volim kod ovog pisca i što me neizostavno tera da svaki Sajam knjiga započnem posetom štandu Geopoetike koja ga izdaje i obavezno uzmem novi roman (Oster je produktivan pisac i stalno nešto izdaje, a Geopoetika iz nekog razloga vrlo često te knjige uspe da objavi i pre američkih izdanja) jeste upravo predvidivost njegovih priča. Da, bas tako.

Ni trunke neizvesnosti da ću putovati bruklinskim ulicama, da će gotovo uvek biti leto, ono nepodnošljivo, vrelo, vlažno njujorsko leto u kojem tumaraju ili uživaju njegovi pisci, ti najčešće mladi, introvertni i analitični skribomani, usamljeni, uglavnom iznutra, neretko i beskućnici u nekom periodu, obavezno liberali, pacifisti, levičari, naravno svi su oni Oster sam, jer se on, za razliku od većine pisaca, ni trudi da svoje junake previše udaljava od sebe, što je meni lično sjajno.

Ni trunke neizvesnosti da će ti junaci neizostavno obožavati bejzbol, pisati i pričati o njemu, sećati se titula omiljenih klubova, potpisa majica koje su dobijali od igrača, rukavica za bacanje iz detinjstva i slično. Iako u životu nisam odgledao nijednu bejzbol utakmicu niti poznajem pravila, beskrajno je lako upijati te delove romana. Jer, pisani su sa isto toliko ljubavi i znanja o tom sportu kao što bih ja pisao recimo o fudbalu u svakom romanu, kad bih umeo da ih pišem. Pisati ili čitati o nekom sportu, usred romana, uvek, za mene je to savršeno; i kako samo Oster to dobro radi sa bejzbolom, nikada ga ne gurajući u prvi plan, ali ubacujući ga često, po malo, po detalj, po jedan opis čuvenog houmrana usred nekog monologa, pa to je predivno. Pisci premalo prate sport, i retko pišu o njemu i zato su često dosadni.

Ni trunke neizvesnosti da će u većini romana njegovi glavni junaci obično uspevati da napišu i svoj roman u romanu, čime ćete imati utisak da ste odjednom čitali više knjiga, što je čudan i lep osećaj koji Oster uspešno primenjuje ne samo u navedenoj Njujorškoj trilogiji nego recimo i u Bruklinskoj reviji ludosti, ili naročito Proročkoj noći, koje takođe redom preporučujem. Zimski dnevnik, predstavlja duboko ličnu autobiografiju, neverovatno otvorenu ispovest, izbacivanje celog života na papir, detaljno i hronološki i takođe je sjajna, i takođe je preporučujem ali ne kao prvu u nizu ako želite da počnete da ga čitate.

Pol Oster piše vrlo jednostavnim rečnikom, neopterećenim velikim rečima ili rečenicama, sa retkom magijom da ritmom pisanja drži priču do kraja na visokom nivou, (što recimo nedostaje Murakamiju o čemu više u nekom drugom tekstu), provlačeći kroz svaku knjigu i politički, društveni i kulturni život Amerike u tom trenutku. Osim što piše, Oster i režira, piše razna scenarija i dramske komade, ali za mene je on pre svega savršeni pisac jednostavnih romana koji me je upoznao sa čarolijom Njujorka više nego li ijedna tv emisija, film ili album fotografija. Malo li je.

Marko Gaić