Prijatelj me skoro pitao, koji je smisao reportaža muzičkih događaja, svirki. Ako su dobri, čitaocu će samo biti žao što nije prisustvovao, a ako je loše, biće mu jednako loše jer nije sam svjedočio nečemu katastrofalnom. Nisam se dao u to razmišljanje, pogotvo jer me je to pitao pred ulaskom u Dragstor, mjesto održavanja Hali Galija. Ovaj klub se pokazao kao super prostor za ovakvu vrstu događaja na prošlogodišnjem istoimenom događaju, a očekivanja su bila u skladu sa tadašnjim uživanjem. Ove godine sam išao sa duplim zadatkom, napisati reportažu i odraditi par intervjua za Radio Kuglicu.

Prva svirka se već mogla čuti na ulazu, zvuci gitare, bubnja i basa Borisa Milića. Moram priznati, do tog dana, nisam bio upoznat s radom ovog umjetnika. Pred polazak, poslušao sam njegov zadnji album, a zatim zažalio što nisam dopustio da mi to veče bude prvi susret s njegovim radom. Vokal koji iznimno podsjeća na Eliot Smita uz muziku na tragu Maj Bladi Velentajna, zvuči kao muzičko iskustvo za sve ljlubitelje alternativnih žanrova. Boris je takođe svirao ne samo gitaru, već lagano prelazio na bubnjeve. Nije nastupao sam, uz njega je bila i manja grupa muzičara, kojoj je doprineo i Nebojša Kuzmanović iz benda Roza. Na momente jako sanjivo, za početak večeri i ne treba ništa jače i snažnije.

Naredni sati su provedeni u susretanju poznanika i prijatelja, ispijanju vinjaka, i pokušaja određene organizacije, kako bih uspio odslušati sve što bih trebao. Većina prisutnih je iščekivala Šortperis, najavljeni kao vrhunac i glavni događaj večeri. Čekaj, kakav Šortperis ? Vjerovatno sam jedina osoba koja je tada to rekla. Kao i sa gorespomenutim muzičarem, u potpunosti nisam bio upoznat sa ovim bendom, njihovim zvukom niti bilo čim. Naravno, to me u potpunosti zaintrigiralo, jedina opcija je bila ostati, čuti ih, i onda saznati čemu su se to svi nadali te večeri. Počinjući blizu ponoći, situacija je odmah postala jasna - Grupa prilično hipsterskih, mladih Rusa, na čelu sa pjevačem skoro operskog glasa. Nisam muzički kritičar, ne mogu ponuditi detaljnu, kritičku analizu njihovih sposobnosti, ali doživljaj, utisak, je svakako ono što ostaje poslije bilo kakvog nastupa. Od česte interakcije s publikom, ulaženje u, skakanje po njoj, penjanje po zidovima, ako se ne varam, u jednom momentu i ljubljenje sa obožavateljicom, osjećao sam se kao da prisustvujem alternativnoj misi. Ne znam gdje bih ih klasifikovao glede žanra, ali energije i atmosfere svakako nije nedostajalo. Treba dodati da su sve pjesme na ruskom, što je meni i pojačalo cijelu autentičnog nastupa, uzimajući u obzir da ne znam trunku ruskog jezika.

Valjda je zato i simbolično što je sljedeći nastup bio Jan Daska, domaćeg trepera, čitaocima sigurno poznat kao dio kolektiva Zicer Inc. U tom momentu sam već izgubio konkretan pojam o vremenu, prethodna svirka me je (pozitivno) oborila, ali slušati trep na rusko-srpskom se prilično dobro uklopilo u sveokupunu atmoferu, tu nema zamjerki. Kako nisam imao više snage za plesanje, znao sam da je vrijeme za kratki odmor i prirpemanje za naredne dane. 


Ono što izdvaja ovogodišnji Hali Gali jesu višednevne aktivnosti i svirke, u poređenju sa prošlogodišnjim, gdje su održane samo dve večeri u Dragstoru. Narednih dana su bile manje i intimnije svirke u Zaokretu. Prve večeri u Zaokretu nisam mogao prisustvovati, što mi je žao jer sam veliki ljubitelj muzike Niko Nikolića, koji je tada nastupao. Prvobitno sam se pozdravio i sa drugim danom, ali spletom okolnosti, ipak završavam tamo i hvatam jedan nastup - Stroberiz. U pitanju je mlada kantautorka o kojoj, pogađajte, nisam puno znao do tog trenutka, ali je uspjela stvoriti toplu atmosferu indi filma. Ponekad i ne treba više od toga, pa se nisam zadržavao na ostalim nastupima, znajući da svakako treba da se spremim za drugo veče Dragstora, narednog dana.

Drugo veče je djelovalo kao najambicioznije do sada. Naspram prve večeri, bine su sada bile podjeljene na dve različite prostorije. Jedna je bila za trep nastupe, druga za alternativniju muziku. Zadao sam sebi zadatak provođenja vremena na obe bine podjednako, ali naravno, nisam u potpunosti to uspio. Cijelo veče je trajalo znatno duže nego prijašnje do samog jutra. Zoru sam ipak dočekao u svom krevetu, ali sam uspio poredati, kroz određenu maglu, sve različite zvukove i nastupe kojima sam svjedočio tada. Veče se pokazalo kao prava manifestacija za sve istinske muzičke ljubitelje koji nemaju želju da se žanrovski određuju. Nastup Harija Kvotera je ponudio jako nadrealan trep, a Zicer Inc ekipa je predstavila uživo svoj novi album, čiji zvuk dosta više dens nego prethodni, debi album. Kako sam žurio da čujem što više svega, nisam se u potpunosti mogao posvetiti svim nastupima, ali sam dobio zadovoljavajuću dozu trepa, time sam zadovoljan. Na alternativnoj bini, situacija je bila prilično haotična i puna energije, kako i treba biti. Ne treba ni uzimati to u sumnju, s obzirom da su izvođači bili Proto Tip, Gazorpgazorp i Repetitori. Djelovalo mi je da je samo prvi pokret gitare i bubnja bio potreban da Repetitori zatresu cijelu prostoriju i da otpočne haotična šutka. Snaga njihove muzike nije upitna, a kako su se Repetitori znojili, pucali od energije, i publika je s njima. Moji prošlogodišnji favoriti, Gazorpazorpi, i sada su bili jednako dobri, ali s obzirom da mi je u vrijeme njihovog nastupa u potpunosti nestalo energije, nisam mogao na jednak način uživati u njima, pogtovo uz meni najdražu im pjesmu, Matador.

Sada, nekoliko dana kasnije, pored sveukupno pozitivnog utiska, jer nisam osoba koju je teško zadovoljiti, pogotovo ako su u pitanju nastupi muzičara koje većinski već i slušam i poštujem, ostaje mi prvobitno pitanje. Kome su namjenjeni ovi tekstovi? Možda svima, a možda i samo meni. Vremenom postaju kao zapisi u dnevniku, a ako u njihovom sadržaju neko može pronaći užitak, ili još bolje, otkriti nove muzičare, svakako nemam dvojbe da li ih dijeliti ili ne.

Pavle Banjac