Interstellaru“ se može mnogo šta prigovoriti, ali nikako ne može nedostatak ambicija, ideja i koncepata. Ono čega je ovaj film pomalo žrtva jestu očekivanja, što nije ništa neobično s obzirom na to da je Kristofer Nolan svojim pedantnim radom razmazio publiku generalno kvalitetnim i žanrovski raznolikim filmovima. Tako da je njegov prvi upliv u čistokrvni SF bio donekle kod gledalaca obeležen nepravednim poređenjima sa Kjubrikovom „Odisejom“, a očekivanja su se lansirala dalje od galaksija koje sam film svojom tematikom istražuje. Očekujući nekako od filma da prosvetli i inspiriše učmalo čovečanstvo zapelo u glib siromaštva, socijalnih razlika i konglomeratske oligarhije, globalno gledalište svalilo je preveliki teret na leđa ovog ostvarenja, prnebregnuvši da vidi ono što je očigledno – „Interstellar“ je svakako jedan iznadprosečan SF film sasvim solidne izvedbe i interesantne, iako nategnute premise.

On jeste, na neki način, pokušaj da Nolan malo flertuje sa kjubrikovskim nasleđem stvarajući jedan kompleksan naučni okvir za radnju koja se, na kraju, vodi čisto ljudskim principima i osećanjima. Misticizam Kjubrikove „Odiseje“ je nešto što verovatno ni u skorije ni u dalje vreme neće moći da reprodukuje niko na platnu, pogotovo u vreme naduvanih budžeta i „box office“ očekivanja, ali recimo da je Nolan pokušao, iako bezuspešno, da okrzne isti senzibilitet koji je zaokupljala „Odiseja“, pritom praveći film koji je svakako sklon debatama (a to uopšte nije loše). 


„Interstellar“, pripovedajući priču o pilotu i inženjeru Kuperu (Metju Mekonahi) koji u osvit skore propasti sveta usled zagađenja i gladi slučajno nabasa na tajnu NASA misiju koja treba da istraži mogućnost života na drugim planetama, zapravo u prvi plan stavlja njegov odnos sa kćerkom. Veza između oca i kćerke lajtmotiv je koji zasenjuje naučne aspekte ovog dela, iako naučnih aspekata ne manjka i publika se njima bombarduje gotovo dva sata, ponekad rečnikom nastavnika koji objašnjava retardiranom detetu kako funkcioniše kvaka na vratima, a ponekad neposrednošću kojom bi Stiven Hoking ćaskao sa Kipom Tornom na neobaveznoj kafi. Onog momenta kada se mislija na čelu sa Kuperom i potpomognuta En Hatavej otisne u svemir, logika iskače kroz zatvoreni prozor i film postaje bujica ideja i koncepta koji zahtevaju da rastegnete mozak kao čaršaf preko šipke za sušenje veša i prepustite se čarima teorijske fizike. Odjednom imamo „crvotočine“ kao portale do drugih dimenzija, crne rupe kao usporivače vremena i usisivače gravitacije, anomalije, vremenske paradokse, četvrtu i petu dimenziju, ljudske kolonije na nepoznatim planetama, emrbione u zamrzivačima. „Interstellar“ zapravo ne donosi ništa revolucionarno novo na planu radnje, sve smo te ideje, od putovanja kroz vreme preko „crvotočina“, viđali i u drugim filmovima, od „Event horizonta“ preko „Petog elementa“, „Terminatora“, „Kontakta“ itd. Ono što „Interstellar“ radi a to je da ih hrabro, ili glupo, trpa sve u isti film od koga se komotno mogu napraviti tri cela, a sve začinjuje sa malo religijske simbolike (misija povampirenja ljudske rase prigodno se zove „Lazar“).

Iako se trudi da film koliko-toliko drži utemeljenim u nauci i pretpostavkama teorijske fizike, Nolan ne zaboravlja da u „svemirskoj operi“ treba imati i malo akcije i napetosti, tako da i taj segment treba dodati na hrpu ionako prepunih nacrta za film. Povrh svega toga izbija priča koja preti da zaseni nauku, a to je koncept ljubavi koja prevazilazi vreme i prostor i koja predstavlja onu „petu“ dimenziju koja omogućava vremenski i teritorijlano udaljenim galaksijama da komuniciraju. Taj segmet filma, koji vabi i pokoju suzu kod osetljivih gledalaca, nepotrebno je sentimentalizovan, i vuče na spilbergovštinu (mada nije tajna da je bradonja bio zainteresovan da snima ovaj film pre koju godinu). Globalne ideje humanizma i čovečanstva laički i naivno se svode na emotivni odnos dveju jedinki, tako da nisu u krivu oni koji tvrde da je ovo najskuplji film o ljubavi oca i kćerke ikada snimljen.

S druge strane, sitničavci i dežurni brojači izgovorenih replika na filmu biće kao u prodavnici slatkiša, pošto „Interstellar“ vrvi od crnih rupa velilične onih u svojim sopstvenim redovima. Lično, ne mogu da shvatim da dvojica naučnika koji su krenuli na interstelarno putovanje nađu za shodno da jedan drugome objašnjavaju princip „crvotočine“ u momentu kada su već stigli do nje posle dve godine svemirskog putovanja i to uz pomoć papira i olovke. Takođe, bilo bi lepo da je scenario malo podrobnije objasnio tip apokalipise koji preti čovečanstvu, otkud nestašica hrane, prašina, i razmontiravanje vojske i tehnologije.

Ja lično najviše imam problem kada me od apokalipse spasavaju Amerikanci, i to obično jedan čovek, a da se nije konsolidovao sa Rusima i Kinezima, a pogotovo kada taj spasa zavisi od toga da li se sa kćerkom rastao na ratnoj nozi ili uz „Hello Kity“ atmosferu.

Nolan se odupire majklbejovštini i izbegava da prikazuje uništenja globalnih razmera i svemirske letelice koje se sudaraju u svemiru i padaju jedna preko druge. Trudi se da sve bude koliko-toliko realistično snimljeno, časteći nas ponekim vanserijskim kadrovima stranih svetova, ali zapravo izbegavajući da film zaodene notom „spektakla“. Npr. većina scena sa svemirskom letelicom snimljena je iz perspektive kamere koja deluje kao da je zakačena za njen trup.

Trežeći okosnicu svog dela, Nolan i njegov tim odlučuju se da prometejevski senzibilitet spasenja ostave u nasleđe čovečanstvu i nauci, pre nego natprirodnim i nepojmivim silama. Na kraju, možemo reći da balansirajući izmeću Kjubrikove kliničke distanciranosti od humanizma i Spilbergovog toplog ljudskog sentimenta, Nolan nije pronašao odgovarajući balans koji bi „Interstellar“ nesumnjivo učinio filmskim klasikom. Međutim, prepunivši film idejama i konceptima, Nolan je snimio jedan čistokrvni „naučno“-fantastični film kome ne manjka radnje, događaja, likova, zapleta i otpleta, preokreta i emotivnih manipulacija gledalištem, a sve to ga čini zadovoljavajućom bioskopskom predstavom i sigurnim kandidatom za dokone razgovore uz kafu, dok god smo svesni da nije u pitanju film koji će promeniti temelje žanra.

Slobodan Novokmet