„Ex machina“ je rediteljski debi Britanca Aleksa Garlanda, pretežno scenariste koji je napisao roman „Plaža“ i radio scenario za SF „Sunshine“. Lično, smatram da je „Plaža“ dosta potcenjen film i da su njegove antiutopijske ideje bile pomalo zaglušene nekim čudnim rediteljskim odlukama i prisustvom tada još uvek klimavog Dikaprija, dok je „Sunshine-u“ falilo još malo scenarističkih intervencija da bi postao možda i jedan od klasika žanra u 21. veku, umesto što je ostao samo solidan film.

Na scenu stupa „Ex machina“, ostvarenje gde se Garland dohvatio i režije verovatno osetivši da mu treba kompletna kreativna kontrola nad ovim delom. Film se bavi standardnom SF tematikom koju još od Asimova na bolji ili gori način recikliraju i nadograđuju mnogi filmovi, od „Blejdranera“ (kome je filozofki bliži) do Spilbergovog „A.I.“ U pitanju je veštačka inteligencija, njena kreacija, implikacije te kreacije za evoluciju čovečanstva i pitanja šta, zapravo, jednu veštačku inteligenciju čini – inteligentom. Da li je nagon za samodržanjem sve ili ima nečeg i u emocijama? 

Domnejl Glison glumi Kajleba, mladog programera koji u okviru moćne globalne kompanije biva tobože izabran da poseti osnivača kompanije, koji živi u udaljenoj haj-tek kući i pritom mu pomogne u izvesnom eksperimentu. Eksperiment se sastoji upravo iz testiranja veštačke inteligencije koja je ovde sadržana u robotskoj predstavi enigmatične Ave (ili Eve – naravno, ni Garland nije odoleo za ovim stereotipnim imenovanjem). Cilj eksperimenta je ustanoviti da li je Ava zaista samodrživi inteligentni veštački organizam, ili samo simulira inteligenciju. Ono što Kejleb nije očekivao jeste da će ga osim toga dočekati i nestabilna figura osnivača i inovatora Najtana koji se ponaša kao pijani mačo mužjak, a pritom u svojoj vizionarskoj prirodi krije i neku naslutivnu tajnu.

Film zaprema teritoriju koja mi je generalno draga, a to je kamerna atmosfera, mali broj glumaca i pokušaj da se u kondenzovanoj situaciji ostavi neka vrsta tenzije, psiho-igrica i pritiska. Naravno, ovde i uz pomoć kvazifilozofskih naklapanja o prirodi postojanja i demijurških kompleksa. Dizajn kuće u kojoj borave glavni likovi je besprekoran, pogađajući prave note omaža Kjubrikovoj „Odiseji“ i predstavljajući jednu hladnu, futurističku, ali ipak kinematografski zahvalnu sredinu. Odnosi između likova se postepeno grade i usložnjavaju, pa iako je predvidljivo da neka vrste preokreta očekuje sve naše junake, to ne smeta očekivanjima da do samog kraja budu na visokom nivou. Tempo filma se malo gubi u sesijama razgovora koje Ava i Kejleb izvode, ali te sesije ipak deluju prirodno i neusiljeno. Glumci su zahvalni, Glison je standardan u ulozi simpatičnog autsajedera, a Oskar Isak je još jednom pokazao da je jedan od najtalentovanijih holivudskih „novih“ momaka unoseći u svoju ulogu taman toliko nadmenosti, misterije i energije da Nejtana učini živim na ekranu (zanimljo će biti videti ovu dvojicu u novim Zvezdanim ratovima). Švedska glumica koja glumi Avu imala je najteži zadatak u kome se možda i nije najbolje snašla, njena uloga nikada ne izlazi iz domena veštačkog i uvek je prisutan taj element začudnog (usporena mimika i govor) koji bi upućivali na to da je robot, pa i da nije imala robotsko telo. Fali tu malo tog „Blejdraner“ šmeka nepoznanice, ali je Garland umesto na temu ko jeste a ko nije robot, pažnju skrenuo više kao psiho nadmudivanju.

Na kraju, može se reći da je „Ex machina“ jedan zanimljivi, vizuelno bogat i upečatljiv film, doduše scenaristički možda ne toliko jak koliko bismo očekivali. On postavlja izvesna pitanja o principima postojanja, svesti, inteligencije i osećanja (šta je ono što nas čini ljudima) i čak do kraja filma na njih nekako i odgovara, ali utisak je da i pored svega ostaje samo solidan SF triler, bez onog „Vau“ faktora koji bi vas ostavio budnima celu noć posle gledanja. Sve je tu lepo poslagano, ali bojim se da ovaj film neću ni po čemu drugom pamtiti osim po dizajnu, scenografiji i obećavajućoj premisi.

Ocena 4– (od 5)

Slobodan Novokmet