Prošlo je mnogo vremena od čitanja poslednjeg fantasy romana. U poslednje dve godine sam se više orentisao na savremene realiste, moderne klasike, dok je fantastika, sama po sebi ostala skrajnuta. S obzirom da sticajem okolnosti imam viška vremena, vratio sam se svojoj prvoj ljubavi, samo da bih shvatio da je voz za istu davno prošao i da su kriterijumi za literaturu koju čitam toliko porasli da gomila fantasy romana koje danas ljudi čitaju (i koje sam i ja čitao) predstavlja, na književno-kvalitativnom nivou, veliko sranje.
Da elaboriram.

Kao svaki bibliofil, nisam odustao od kupovanja fantasy literature, već sam knjige pazario i slagao na gomilu, znajući da će jednog dana doći trenutak kada ću se uželeti dogodovština raznih junaka koji se bore protiv otelotvorenog Zla sa velikim Z, da ću se ponovo vratiti svetovima kao što su Midkemija, Mordor, Zemljomorje, Zaboravljena kraljevstva, Domaja, Osten Ard, Vesteros i tako dalje.

Ono na što nisam računao jeste podizanje čitalačke svesti, u maniru sposobnosti razlikovanja dobro konstruisanih rečenica od onih loših. U tome je moj downfall. Da, ja sam kriv jer sam počeo da obraćam pažnju na same rečenice, na njihov smisao, na tečnost. Da, sigurno sam ja kriv zbog toga što na prste jedne ruke mogu nabrojati dobre prevodioce fantasy literature, što se ježim kad vidim tri stotine opisnih prideva u poglavlju od dve stranice, da ne pominjem rogobatni konstrukt same rečenice, za što, u najvećem slučaju, krivim(o) prevodioca a ponekad i samog pisca.

Pročitavši svega dve stranice Piter V. Bretovog romana „Noć demona“ shvatio sam da ću se saplitati o svake tri rečenice. Sad, da li je to do prevodioca (za kojeg nikad u životu nisam čuo) ili do pisca, stvarno ne znam. Ono što znam jeste da roman kao prvenac nije loš, ali da mu nedostaje urednička ruka. 

Treba naglasiti da je „Noć demona“ roman koji na inovativan način pristupa ideji demona. Sam svet je zaista dobro osmišljen (iako mi nikako nije jasno kako divlje životinje preživljavaju napade demona) karakterizacija je solidna i knjiga je puna akcije i brzog tempa. Ljubitelji klasične fantastike će verovatno biti oduševljeni ovom knjigom. Ista nije kompleksna kao što je serijal „Pesme leda i vatre“ ali oni koji ljube knjige o Midkemiji biće sasvim zadovoljni (ako ne i prezadovoljni) ponuđenim.

Okosnicu priče čine tri junaka: Arlen, čija je želja da postane glasnik, Liša koja sticajem okolnosti postaje travarka i Rodžer koji je žongler. Svaki junak tokom priče razvija svoje talente koji će se, jednog dana, pokazati kao ključni za borbu protiv demona.

Ono što Bret loše radi jeste karakterizacija likova Liše i Rodžera. Dok je Arlen zaista lepo oslikan lik, Liša i Rodžer kao da ostaju skrajnuti u romanu; naravno, nije njihova karakterizacija loša, nego, u odnosu na količinu poglavlja koje zauzima Arlen, Liša i Rodžer zauzimaju proporcionalno manji deo u priči što dovodi do manjkavosti u njihovim karakternim osobinama. Takođe, ono što mi se nije svidelo jeste prevelika orjentacija autora na seksualnost Liše, koja je glavni ženski lik u priči. Svi bi da vode ljubav sa njom, samo o tome misle, raspredaju priče, ona se jadna čuva, da bi je razbojnici silovali i da bi se ona, nakon svega par dana poznanstva sa Iscrtanim čovekom, njemu podala bez problema.

Takođe, Bret se previše oslanja na stereotipe dok oslikava svoje antagoniste i narod. U jednom trenutku sam očekivao da se ime Osame BinLadena pojavi uknjizi, koliko se čovek oslanja na islamsku kulturu da bi opisao narod Krazije.

Sama priča je zanimljiva i puna akcije, borbe su na svakom koraku, a bogami i izdaje. Svet oslikan u knjizi je svet bez nade, svet kao stvoren za rođenje heroja koji će izvući narod iz apatije i nagnati ga da se bori za svoj život.

Dobra strana romana jeste magijski sistem: doživeo sam ga kao mešavinu davno izgubljene fuzije magije, nauke i umetnosti. Sami demoni su raznovrsni ali ne i dobro oslikani: niti u jednom trenutku ne saznajemo šta je to što ih tera da napadaju ljude niti ko su zaista oni. Natuknice postoje, ali one služe kao podloška za kasnija dela u serijalu.

Da, „Noć demona“ je prvi deo u trilogiji. Pisac nam je predočio svet i glavne likove, ponudio dosta akcije, ali prava priča tek počinje da se odvija.

Sve u svemu, roman nije loš, ali sam pisac još nije dosegao sfere dobrog pisanija, što je meni uništilo doživljaj u čitanju. Mislim da tek sad shvatam reči koje mi je jedared uputila Lidija Beatović: “Vladimire, opet čitaš loše pisce?“ (dobro, ne baš tim rečima, ali smisao je isti).
Dakle, Piter V. Bret nije dobar wordsmith, ali mu je worldbuilding odličan.

To je, onako u jednoj rečenici, generalni utisak o ovom piscu i njegovom delu.

Vladimir Bjelajac