DEATH BECOMES HER (1992)

Reprizirali smo Death becomes her Roberta Zemekisa iz 1992. godine, film koji je svojevremeno na TV Politika sjajno preveden kao „Smrt joj pristaje“.

U pitanju je film koji je Zemekis snimio pre Foresta gampa, a posle završetka trilogije Povratak u budućnost.

U pitanju je još jedan Zemekisov oživljeni „crtani film“ koji satirizuje tada modernu holivudsku pomamu za večitom mladošću i estetskom hirurgijom, mešajući je sa elementima slepstika, fantazije i crne komedije. Zemeksi ovim filmom potvrđuje da je 90-ih bio vrlo blizu Spilbergu po kreativnoj i tehničkoj domišljatosti, pošto CGI i praktični efekti u ovom filmu čak i 29 godina kasnije izgledaju bolje od nekih filmova snimljenih juče. Iako mu fali malo razrade u drugoj polovini, manje-više ceo film se dešava u jednoj noći, „Death becomes her“ ostaje jedan žovijalan primer holivudske satire sa tadašnjim zvezdama, Stripovom, Goldi Houn i Vilisom, u vrhuncu svog šarma.

CASINO (1995)

Reprizirali smo Kazino Martina Skorsezea koji predstavlja svojevrsni duhovni nastavak Dobrih momaka i u kome Skorseze nastavlja da secira mafijaški milje u Americi 70-ih i 80-ih godina 20. veka.

Dok se u „Dobrim momcima“ Marti spušta među „proleterske“ krimose, u „Kazinu“ je ulog nešto veći te tako pratimo kako je mafija organizovala kockarski biznis u Las Vegasu i ubirala svoj reket od istog. Martijevi „dežurni krivci“ su tu – De Niro kao sposobni menadžer kazina koji bi da radi ozbiljno i bez mešanja „stranih“ faktora, Šeron Stoun kao napola pijana hostesa-starleta koju De Niro skoro silom uzima za ženu, i spektakularni Džo Peši kao brutalni Niki Santoro, mafijaški razbijač glava koji zavodi red međ pobunjene i odmetnute faktore koji prete njihovom biznisu.

Režijom i scenografijom koja je posve glamurozna, Skorseze u ovom trosatnom eseju o mafijaškom lasvegaskom konglomeratu slika sve osobenosti tog perioda i različitih marifetluka koji su duboko u porama svakog organizovanog kriminala, predstavljajući svoje junake od megalomanskog uzleta do očekivano surovog pada. Iako prati matricu, stil i energiju „Dobrih momaka“, pa čak dajući Pešiju sličnu, ako ne i istu ulogu, Skorseze ovim filmom, i kasnije „Irishman-om“, zaokružuje jedan opus gangstersko-mafijskog filma koji tematizuje ulogu ove paraorganizacije u različitim aspektima američkog socijalnog, političkog, ekonomskog i pop-kulturnog života.

DEVIL’S ADVOCATE (1997)

Reprizirali smo Đavoljeg advokata Tejlora Hekvorda u nedostatku bolje ponude i uverili se još jednom da je u pitanju klasičan primer jednog živopisnog i ekspresivnog trilera iz 90-ih sa jakim i subverzivnim elementima erotike i horora.
Kritika nije bila baš oduševljena, ali je ovaj film vremenom stekao kakav solidan status pre svega zbog uloge Ala Paćina koja je, pogotovo u poslednjoj deonici filma, kao puštena s lanca u svojoj razularenoj esenciji čistog zla i pokvarenjaštva.

Iako je metafora o mladom advokatu koga postepeno i manipulativno kvari i korumpira, negujući zmiju koja je već negde u njemu, sam sotona kao vlasnik najveće advokatske firme providna i previše očigledna za današnje standarde (da, jasno nam je, advokati su zlo), u filmu se da uživati pre svega zbog Paćinove sposobnosti da bude čas misteriozno zakulisan čas cirkuski bučan i navalentan, a njegov đavo najefektniji je ne kada riče i besni, nego kada zavodi i obmanjuje.

Obratite pažnju na tragove koji povezuju ovaj film sa „Rozmerinom bebom“, kao i na pokušaje da se igrom crvene svetlosti nasluti da je mladi bračni par u svom novom stanu koji je dobio od firme već na vratima pakla.

eXistenZ (1999)

Reprizirali smo eXistenZ Dejvida Kronenberga, možda i poslednji pravi „kronenbergovski“ film pre nego je ušao u treću fazu karijere.

Iako ne inventivan i proročki kao „Videodrom“ iz 1983. godine, „eXistenZ“ je na svoju ruku samosvojni Kronebergov odgovor na potonuće civilizacije u sferu virtuelnog i digitalizovanog. Iako izašao iste godine kao i „Matriks“, „eXistenZ“ je nadžanrovsko ostvarenje koje na jedna visceralniji i brutalniji način dočarava simbiozu čoveka i virtuelnog sveta predstavljajući je kao biološku fuziju „igrača“ i bio-„konzole“ koja se prikopčava u njih direktno u kičmenu moždinu.

Kroz radnju koja deluje kao nadrealni špijunski triler, Kronenberg zapravo kritikuje civiliaciju koja je realnost zamenila virtuelnom fantazijom koju nam serviraju velike korporacije i koja moža biti bilo šta, od video-igra, Instagrama do rijalitija, a sve u cilju da od nas stvori robotizovane poslušnike koji umesto originalnih misli recituju linije teksta svojih viruelnih „avatara“.

Naravo, ovo je sve dočarano kroz tipične trejdmarkove kronebergskog toposa koji uključuju razne vrste manipulacije telesnim i utrobnim – od pištolja sačinjenog od kostiju i zuba do gnjecavih bio-konzola čije se „aktiviranje“ pritiskom na nešto što podseća na bradavicu približava seksualnom iskustvu između igrača i provajdera virtuelne „zabave“.

Slobodan Novokmet