Nil Burger svakako nije nesposoban reditelj, iza sebe ima i Limitless i zanimljivi „mađioničarski“ triler sa Nortom – Iluzionista, ali i Devergent filmove koji su ga, nažalost, odvukli u neku „young adult“ fazu iz koje se još nije iskobeljao.

Ni ovaj se film nije otrgao iz tog miljea, u pitanju je neka vrsta svemirskog young adult SF psihološkog trilera, koji pada upravo na odrednicama kao što su psihološki i triler. Mada, ruku na srce, ideja iza čitavog projekta je intrigantna, da ne kažemo čak i dobra, pa i sama relizacija filma u svojoj prvoj polovini dobija prelaznu ocenu. 

Ideja podseća na film The Passengers od pre par godina, i postavlja zanimljivu premisu – Šta ako ljudska rasa koja mora da napusti umirući planetu Zemlju do sledeće planete ne može da stigne brže od 86 godina putovanja? I ko će na taj put krenuti, i ko će zapravo na željenu planetu stići? Ako ne postoje hiperbarične komore koje mogu da vas drže u snu, ali i u istom životnom dobu narednih 80 godina, onda na taj put treba da krene jedna generacija, a na planetu da stignu tek njihovi unuci koji će se na tom putu roditi i odgajati specijalno za tu misiju. Ali kako će prva generacija to podneti, generacija koja na planetu nikad neće stići i čija je svrha samo da položi temelj budućim svemirskim pionirima?

Kao što rekoh, ideja vrlo potentna za jednu, pre svega, studiju karaktera koja je mogla mnogo toga da izvuče iz psihologije nekoga ko zna da je osuđen na smrt bez jasnog i opipljivog cilja. S iste strane, držeći svoju mladu posadu budućih „baba i deda“ svemirskih istraživača u određenoj „pokornosti“ putem medikamenata koji im suzbijaju biološke impulse (da se brod ne bi kojim slučajem pretvorio u scenu orgija iz Kaligule) reditelj pokušava nešto da nam kaže i o socijalnom inženjeringu koji kroz predvorje fašizma stvara umesto mislećih bića poslušne dronove-građene-vojnike zadatka i svrhe koju ti je nametnuo autoritet.

Međutim, iako se te ideje korektno postavljaju u prvoj polovini filma, koji preti da bude neka vrsta klaustrofobične verzije „Vrlog novog sveta“ pomešane sa Interstelarom, manje-više sve se raspada u drugoj polovini kada se film pretvori u neku verziju „Gospodara muva“, dakle kada pod pritiskom verovatno studija biva nafilovan dosadnim i već viđenim scenama akcije, jurnjave i nekog nemuštog pokušaja svemirskog trilera sa stvaranjem frakcija i klanova brže nego novih partija na srpskoj političkoj sceni. Sa naravno jednom rupom veličine one u domaćem novčaniku posred scenarija – zar bi misija od koje zavisi opstanak ljudske vrste kao korektivni faktor na brod poslala samo jednog odraslog čoveka (Kolin Farel koji je već dozero do uloga mentora) i sve ostalo prepustila praktično deci? Takva misija raspala bi se u roku od pola sata.

Slobodan Novokmet