"Poslednji osmeh" čita se kao vrlo depresivni krimi noar smešten u izvitoperenu verziju Pračetovog Disksveta - i to je sasvim dovoljno o ovom romanu.

Protagonista je nemagijski klon Bučerovog Harija Drezdena, ili bezbroj drugih fantazijskih privatnih detektiva, samo bez trunke magije - što doneklo osvežava stvari. Međutim, ma koliko početna premisa delovala zanimljivo, razrađena je preko svake razumne mere. "Poslednji osmeh" zapravo možda više duguje Pirsovom Zantu nego Disksvetu. Stiče se utisak da bi svet u kom je roman smešten trebalo da bude svet apsurda i humora, ili da je takav bio pre nestanka magije, ali Luk Arnold je preterao u turobnosti i očaju. "Poslednji osmeh" čista se mučno, čak se čitalac vrlo brzo zapita - a čemu sve ovo i zašto ja to radim sebi? Roman nije loš, naprotiv. Ima tu dosta potencijala, a postoji i nada za nekakvim obrtom, nečim za šta bi čitalac mogao da se uhvati. Nažalost, obrta nema i sve se završava u grimdarkersom maniru.

Arnoldova greška očitava se u tome što nije shvatio da je Disksvet upravo epitom grimdarka, decenijama pre Aberkrombija i da je humor način za istrajavanje u toj turobnosti. Upravo je humor i element šašavosti ono što izvlači i Bučerove "Drezdenove dosijee" i Grinovu "Noćnu stranu", pa čak i Arberkrombijeva i Lorensova dela. Ovde toga nema, a nema ni zanimljivog sistema magije ili građenja sveta da namami čitaoca da čita dalje.

Sve u svemu, 3* i neću čitati nastavak.

Ivan Jovanović Nightflier