Nisam neki sekač vena za Marvelovim filmsko/serijskim sočinjenijima, neke sam našao zabavnim, neke bolno dosadnim i predvidljivim, a neke se nisam potrudio ni da odgledam (što će pokazati i manjak osvrta na ovom sajtu po pitanju marvelovštine). 

Međutim, Marvelu se mora odati priznanje da za razliku svog takmaca na polju okupiranja ljudske pažnje supreherojštinom DC-ja vodi jednu kreativno i korporativno mnogo uspešniju politiku. I dok DC najčešće, i pored pojedinih uspeha, ne zna gde je glava a gde dupe niti šta im je sledeći potez, Marvel vešto već godinama zida svoj kosmos i mudrim planiranjem što filmova što onih koji će se u njima pojaviti uspeva da od šačice opskurnih superheroja, koji se po popularnosti ne mogu približiti Betmenu i Supermenu, stvori globalne brendove vredne milijarde.

Otuda i njihovi filmovi imaju faze, otprilike kao i elektrane, jerbo je u Mervelu sve projekat kao i bilo koji građevinski, a takozvanu četvrtu fazu započeli su osvežavanjem svog serijskog programa koji je za razliku od „Derdevila“ i „Panišera“ dignut na sasvim filmski nivo. Odluka da nekim zapostavljenijim likovima iz Avendžersa (kao što su Vanda, Falkon i ostali) podaju sopstvene serije umesto filmova ispostavila se mudrom odlukom koja će nastaviti da dubi i širi ponudu striminga Dizni plus a u isto vreme nastavi sagu o Avendžersima na nekoliko različitih polja koja se moraju musti dok god ima mleka. Takođe, ono što Marvel radi bolje ili makar umešnije od DC-ja, jeste zidanje univerzuma i njegovo interpreplitanje, što znači da se gledaoci malo-malo pljeskaju po zadnjici od sreće kada prepoznaju neku pažljivo podmetnutu referencu, takozvani ister eg, ili ukače neke suptilne ili manje suptilne poruke koje im reditelj i scenaristi odašilju različitim omažima, pastišima ili kameo ulogama.

Serija kojom su počeli svoju fazu četiri WandaVision sasvim je uspeo projekat na više nivoa. S jedne strane osveženje je, makar u većini epiozda, videti od Marvela nešto što ne jaše samo na pažljivo koreografisanom kolopletu specijalnih efekata, već nešto što je višeslojno, u isto vreme duhovito, misteriozno, intrigantno, gotovo intertekstualno u svom omažu američkom sitkomu od 50-ih pa sve do 2000-ih, jer serija počinje i traje neko vreme upravo na način da vidimo Vandu (aka Skarlet vič) i Vižna „zarobljene“ u svetu sitkom serija u kome se igraju tipične sitkom porodice. Otkud oni tu i šta stoji iza toga otrivaće se mic po mic u epizodama nežnog trajanja od oko pola sata.

WandaVision u svojoj kombinaciji tipične marvelovske akcije sa nešto suptilnijim pristupom koji može da zadovolji čak i kežual gledatelja tipično je prešarana referancama na Marvelove stripove nudeći fanovima jedan autentičan, stilizovan svet koji je ispunjen magijom, vešticama, kritikom suburbijskog načina života, tajnim militantnim ogranizacijama sa sumnjivim agendama, suptilnim satiričnim antikonzumerskim (ironično) porukama, ali je i jednim duhovito-intrigantnim preplitanjem sa X-men franšizom koja je sada u vlasništvu Diznija otkako su kupilu studio Foks. Ovo je prvi put da se Marvel i X-man prepliću u nekom projektu i verujem da će svi fanovi biti podjednako oduševljeni i zaintrigirani mogućnostima da se ova dva sveta još više povežu.

I pored dobrih 7 epizoda, poslednja i pretposlednja pate od previše ekspozicije i crtanja publici svakog objašnjenja drvenim bojicama za decu, kao i neophodne eksplozije CGI-ovštine na svim nivoima, kao i obaveznim, već dosadnim postkredit scenama, ali to ne može da pokvari utisak jednog lepo zapakovanog projekta koji se nastavlja na poslednji Avendžers film i sasvim lepo širi priču Vande i Vižna koji ovako dobijaju puno više prostora i najzad oživljavaju kao likovi i bivaju sasvim supstancijalni i simpatični kao deo jednog ukletog ljubavnog para. Suvišno je reći da su i Elizabet Olsen i Pol Betani mnogo bolji glumci nego što Marvel zaslužuje, ali deo njihove hemije i harizme pomaže ovoj seriji da glatko sklizne.

Slobodan Novokmet